Kratke priče pisane u prozi ili stihovima zovu se basne. U njima su, za razliku od bajki, glavni likovi životinje, koje imaju osobine ljudi. Lisica je, na primjer, često mudra i lukava, lav je okrutan, ali i hrabar, zec je naivan, katkad i hvalisav, mrav je marljiv. Likovi mogu biti i ljudi, biljke, stvari i pojave, ali ipak su najčešće životinje. 

Svaka basna ima pouku koja obično stoji na kraju priče i koja pokazuje koje su ljudske osobine dobre i poželjne, a koje treba izbjegavati. One loše, poput lijenosti, sebičnosti, hvalisavosti, zavidnosti, lakomosti, škrtosti, srditosti, pretjerana ponosa, često su kroz životinjske likove opisane podrugljivo. 

Basne je kao posebnu vstu pripovijetki utemeljio Ezop koji je živio u šestom stoljeću prije Krista. Njegove su se priče širile usmenom predajom pa se smatra da su očuvane u približno izvornom obliku. Pripisuje mu se čak 426 njih, od kojih su najpoznatije “Lav i miš””, “Lisica i lav”, “Dva psa”, “Magarac, pijetao i lav”, “Konj i magarac”. 

Osim njega, basne su pisali i Francuz Jean de la Fontaine, Nijemac Gotthold Ephraim Lessing te Rus Ivan Andrejević Krilov. U Hrvatskoj, poznati basnopisci su Ivana Brlić-Mažuranić i Gustav Krklec.

Ezopove basne našle su mjesto i u kazalištu

“Vuk u janjećoj koži”, “Kornjača i zec”, “Vuk i ždral”, “Guska sa zlatnim jajima” i “Cvrčak i mrav”. To je samo nekoliko Ezopovih basni koje prikazuje zagrebačko kazalište Žar ptica. Glumci imitiraju životinje, ali ne nose kostime nego to postižu uz pomoć odjeće plesom i uz pomoć određenih predmeta.