Oni su “čuvari morskog svijeta”, ljudi koji su svoj život posvetili spašavanju morskih kornjača, periski, koje su pred izumiranjem, a odnedavno su i ponosni vlasnici 14 malih raža.
Tim pulskog Centra za oporavak morskih kornjača Aquarium sebe opisuje kao veliku i sretnu obitelj.
Svoj posao shvaćaju vrlo ozbiljno, a nerijetko im se događaju i nezgode poput uboda otrovnih riba, žutulja iz porodice raža, odlično se nose s ugrizima kornjača i kažu da je sve to dio posla.
- Prije nego što smo od grada dobili prostor u staroj tvrđavi na Verudeli, koji se proteže na 2500 kvadrata, dvije godine smo bili na Puntiželi. Nakon toga smo se preselili u Fort Verudelu, tada devastiranu utvrdu koju je sagradila Austrija krajem 19. st., a koja je nekad bila spavaonica za vojsku. Prije toga sam radila u Institutu ‘Ruđer Bošković’ u Rovinju. Željela sam više, a zvijezda vodilja mi je bila da se što više ljudi upozna s bogatstvom našeg mora. Sa suprugom Zoranom Mičićem, koji mi je velika podrška i koji radi u našem centru, krenula sam u ostvarivanje svog sna. Zadržala sam nekoliko godina, zbog sigurnosti, radno mjesto na Institutu, a suprug kod javnog bilježnika, jer nismo znali kako će to sve funkcionirati. Nije bilo nimalo jednostavno. Djeca su bila mala (7 i 4 godine, op. a.) i bilo je puno odricanja. Danas oboje rade u centru - počela je svoju priču dr. Mičić.
U početku su imali manje akvarije s manjom ribom. Svaki je imao tek 200-tinjak litara. Jedinstveni su i po tome što stara utvrda predstavlja Centar za oporavak morskih kornjača, a prva kornjača koja je došla kod njih na oporavak zvala se znakovito Prva.
- Ušla sam u izazov da postanemo centar za oporavak kornjača široko otvorenih ruku, iako sam biolog a ne veterinar. Trebalo je pronaći osobu koja će znati liječiti kornjače, a to nije bilo lako. Išla sam doslovce gradom do gotovo svakog veterinara pitajući ih za pomoć. Došli smo do veterinara Mikele Medica, koji je dugo radio s nama, a nakon njega su došli drugi veterinari - objasnila je.
- Oko 130 kornjača prošlo je kroz moje ruke. Najteže nam je kad kornjača na kraju ugine. Najveća koja je prošla kroz moje ruke imala je 60 kg i zvala se Kalipso. Jedna me čak i ugrizla, i to ni manje ni više nego za guzu. Nosili smo je kako bismo je pustili u plićoj posudi koju sam držala iza sebe, kako bih vidjela kuda idem. Kornjača je kliznula prema naprijed i ugrizla me. Boljelo je jako, ali ipak više boli kad ugrize za prst, jer ne pušta. Ne smiješ povući, jer onda su ozljede jače. Treba pričekati da kornjača sama popusti - objasnila je Karin, koja se bavi i pisanjem radova za europske projekte.
Na uzgoju meduza radi Marija Aleksandra Berdajković (40), koja je završila kemiju i tehnologiju farmaceutike, ali već 13 godina radi u Aquariumu.
- Ovdje niti jedan dan nije isti. Biti okružen morskim životinjama nešto je najljepše, a radim kao voditelj stručnog odjela. Osim toga, bavim se uzgojem meduza, što je vrlo kreativan posao. Sve meduze koje sam uspjela uzgojiti zovem jednostavno Aurelia - rekla je Aleksandra.
Da su nerijetki ugrizi životinja s kojim se radi, govori Marko Malivuković (35), koji je diplomirao znanost o moru. Iako kod kuće ima kraljevskog pitona, obožava morski svijet. Specijalizirao se za izradu što vjernijeg staništa svake vrste koja se nalazi u pulskom centru.
Bliski susret s otrovnom žutuljom, koja ga je ubola u ruku, imao je vanjski djelatnik i biolog Neven Iveša (41).
- Radimo gotovo nemoguće stvari, poput ulova rijetkih riba daleko na južnom Jadranu. Najopasnija situacija u kojoj sam se našao je ubod žutulje na 500 metara od obale u Dugom Ratu. Žutulja ima otrovnu strelicu na repu. Morao sam plivati do obale iako sam gotovo padao u nesvijest. Uspio sam doplivati do obale i izvući ju živu. Na obali me čekala pomoć i morali su mi ‘skuhati’ ruku na visokoj temperaturi - rekao je Iveša.