Razgovarali smo s gospodinom Turistom koji se s naše obale vraća prepun dojmova unatoč tome što se sezona pokazala ne baš dobrom.

Pa kakvi su vaši dojmovi i molim vas budite iskreni?

Prava riječ je - nezaboravni! Nikad neću zaboraviti pizzu od 24 eura koju teško možete dobiti i u Parizu ili na Azurnoj obali. Pa vaše taksiste, koji svakome omoguće da se osjeti kao da se vozi u Maybachu - u Zadru vam po kilometru znaju opaliti i po 10, 15 eura. Znači da vas cijene, da vas vide kao bogate ljude, kojima za užitak ni jedna cijena nije velika. Sladoled, koji glupi Europljani preziru, ne cijene ga ni euro po kuglici, ovdje je visoko cijenjen, po tri eura. Vaši ljudi znaju zacijeniti. Dok u Europi garaže služe za pohranu automobila, kod vas su na jako visokoj cijeni i ljudi ih, posebno u Dalmaciji, toliko vole da im tepaju pa kažu: ‘Ovo je moj apartman’. Riječju, jedinstvena ste zemlja i turistička destinacija.

Hvala vam što nas cijenite, ali nije valjda turizam jedino po čemu nas možete preporučiti?

Ne, to nikako. Tradicija je jako na cijeni, kao i poštovanje pučke i predajne kulture. Neki dan smo bili na jednom koncertu u gradiću koji se zove, kako ono, Imacki? I naletjeli smo na jedan veliki filmski set - ja sam se kladio da se snima remake ‘Men in Black’, dok se moja žena nasmijala i rekla da sam glup, da je to vjerojatno priprema za snimanje nekog partizanskog spektakla i da mladi glume neke naciste. Doista, svi su držali ruke visoko u zraku, desne ruke, pa me supruga razuvjerila. I u Kninu smo mogli vidjeti neku satiru, nekog smiješnog čovjeka s brčićima - ja sam opet fulao, rekao sam ženi da oponaša Chaplina, a ona mi je rekla: ‘Ma joj, tukac, ti ništa ne znaš, on ti ništa ne oponaša, on je oriđinal’...

Naši ljudi, dakle, cijene naše kapacitete, od garaža do tijesta za pizzu. Mogli bismo se rastati uz srdačan pozdrav, doviđenja...

Doviđenja? Vi ste povrh svega i duhovit narod. Ne doviđenja - zbogom! I kad me vidite, onda mi se nadajte.