U muzejima diljem svijeta nalazi se nekoliko tisuća lubanja s pravilno izbušenim rupama. Ukoliko se nadate da ćemo napisati kako su se te lubanje bušile po smrti nesretnika, e pa - varate se.

Radi se o zahvatu pod imenom 'trepanacija' , a povjesničari diljem svijeta tvrde da su ga različiti šamani i 'liječnici' počeli izvoditi prije čak sedam tisuća godina . Da stvar bude još zanimljivija (i, hm, - strašnija), trepanacija se u nekim dijelovima svijeta izvodi čak i danas. Još u 19. se stoljeću izvodila se i u našem susjedstvu. Srbi , Crnogorci i Albanci bušenjem lubanja 'liječili' su različite povrede glave , ali i glavobolju i psihičke poremećaje .

Stanovništvo na području današnje Hrvatske sa stravičnim operativnim zahvatima počelo je još i ranije. Najpoznatija bušena lubanja s naših prostora potječe iz petog stoljeća , a pronađena je u Ludbregu .

No, vratimo se mi na početak, jer iznad glave vam sigurno trenutno visi barem nekoliko upitnika. Zašto bi ljudi, pobogu, bušili vlastite lubanje?! Teorija je mnogo i u svakoj ima barem dio istine. Trepanacijom su se vadili ozlijeđeni dijelovi lubanje kako bi se izbjegle infekcije i spasio život vojnika ili lovaca. Logično, zar ne?

Čovjek čija je lubanja pronađena u Ludbregu živio je još godinama nakon zahvata

No, trepanacija se najćešće izvodila kako bi se 'liječile' stravične glavobolje ili bolesti poput epilepsije. Nerijetko su se lubanje bušile i onima koji su patili od nekog mentalnog poremećaja, a oni prvi zahvati imali su gotovo isključivo ritualno značenje . Naime, vjerovalo se da će kroz rupu u lubanji izaći zlodusi , a u osobu ući dobre sile.

U srednjem su se vijeku na zahvat svojevoljno odlučivali i brojni vladari i plemići na savjet svojih liječnika. Oni su smatrali kako će na taj način doći do pozitivnih promjena u cirkulaciji krvi te kako će mozak biti bolje prokrvljen .

Sada sigurno mislite kako je većina tih ljudi umrla usred zahvata u najgorim mukama. O bolovima možemo samo nagađati, no većina 'operiranih' preživjela je zahvate i nastavila najnormalnije živjeti nakon što je rana zacijelila. Prema dostupnim podacima, stopa preživjelih pacijenata bila je 75%, mnogo više no u modernoj medicina prije pojave antiseptika. Neka afrička plemena zahvate su obavljala sa 96% uspjeha. Kako je to točno izgledalo pogledajte u dokumentarcu ispod teksta.

Zahvati su se izvodili na najrazličitije načine, ovisno o vremenu i području. U pitanju su bili različiti alati i instrumenti od kamena, drva i metala, a zahvat se izvodio bušenjem , rezanjem i - struganjem .

Kada se zahvat popularizirao u Srbiji u 19. stoljeću, većina je Europe trepanaciju već napustila kao primitivnu i neučinkovitu metodu. S obzirom da nisu imali pristup tada najmodernijim medicinskim instrumentima, Srbi su lubanje otvarali - struganjem. Uh.

Stari Srbi su lubanje počeli bušiti tek kad je Europa odbacila bizarnu praksu

- U udaljenim planinskim područjima Balkana održali su se pojedini običaji i način života koji su u ostalim dijelovima Europe napušteni još prije mnogo stoljeća kao štetni i primitivni . Ti običaji u Europi su već tada izazivali zgražanje, dok su se u Albaniji i Staroj Srbiji pod vlašću Turaka smatrali potpuno normalnima i uobičajenima. Ti surovi običaji održali su se zbog loše organizacije , što znači da država uopće nije egzistirala već da je vladalo plemensko uređenje. Srpski seljaci lubanje su bušili iz različitih pobuda, a najćešće kako bi sanirali ratne ozljede. Drugi razlog bio je liječenje glavobolja i ludila , zapisao je Sima Trojanović , prvi srpski antropolog, piše Avant Art Magazin .

Istom metodom struganja otvorena je i lubanja pronađena u Ludbregu , a morfologijom je utvrđeno da je osoba preživjela operaciju i 'nakon nje živjela najmanje još nekoliko godina' , navode u svojem znanstvenom članku Mario Novak, Miroslav Nađ, Tajana Pleše i Mislav Čavka. Oni navode kako su na 'ludbreškoj lubanji' probijena sva tri sloja kostiju te kako je tvrda moždana ovojnica bila 'potpuno izložena'.

Kontroverzni zahvat i danas se obavlja u pojedinim dijelovima svijeta, u plemenskim okružjima. No, zagovornike ima i na zapadu, gdje ga je nekoliko pojedinaca izvelo na sebi. Među njima je i Bart Hughes koji tvrdi da trepanacija omogućuje širenje mozga i bolju cirkulaciju. On je sam izbušio svoju lubanju 1965. godine (umro je 2004. godine od zatajenja srca). Hughes je tvrdio da je ljudski mozak slabije prokrvljen od trenutka kada su ljudi prohodali na dvije noge i uspravili se. Trepanacija je, tvrdio je, najbolja metoda da se 'stvari vrate na svoje mjesto' tj. da se poveća funkcionalnost mozga.

Joseph Mellen , britanski autor, svoju je lubanju iz istih poriva uspio probušiti iz trećeg pokušaja. Danas ima 76 godina, a je li mu bušenje zaista pomoglo, to zna samo on.

Iako bušenje lubanje i danas ima mjesto u modernoj medicini pri, primjerice, nateknuću mozga, znanost nikada nije dokazala da su bušenja koja se rade već sedam tisuća godina imala bilo kakve pozitivne efekte.