Srednjovjekovna legenda govori kako je u zemlji koju danas poznajemo kao Austriju, obitelj Burkhard – muškarac, žena i dijete – običavala prigodom božićnih slavlja zabavljati ljude recitiranjem poezije, pjevanjem starih trubadurskih balada i žongliranjem. Dakako, za kupnju darova nikada nije ostalo dovoljno novca, ali je taj čovjek svojemu sinu uvijek govorio:

- Znaš li zašto se vreća Djeda Božićnjaka nikada ne isprazni iako je na svijetu toliko mnogo djece? Zato jer ta vreća možda jest puna igračaka, ali katkad se mogu isporučiti mnogo važnije stvari, koje nazivamo 'nevidljivim darovima'. Zavađenoj obitelji u najsvetijoj noći kršćanstva Djed Božićnjak pokušava donijeti sklad i mir. Ondje gdje nema ljubavi, u dječjim srcima ostavlja sjemenke vjere. Ondje gdje se budućnost doima crnom i nesigurnom, on donosi nadu. A mi smo dan nakon posjeta Djeda Božićnjaka sretni jer smo i dalje živi te obavljamo svoj posao, odnosno, uveseljavamo ljude. To nikada nemoj zaboraviti.

Vrijeme je prolazilo, dječak je odrastao, a jednoga su dana prošli pokraj netom izgrađene, velebne opatije Melk.
- Oče, sjećaš li se kako si mi prije mnogo godina pripovijedao o Djedu Božićnjaku i o njegovim nevidljivim darovima? Mislim da sam jednom primio jedan od tih darova: poziv da postanem svećenik. Bi li imao što protiv toga da sada učinim svoj prvi korak prema onome o čemu oduvijek sanjam?

Premda im je sinovljeva prisutnost doista bila potrebna, otac i majka shvatili su i poštovali njegovu želju. Kad su pokucali na vrata samostana, redovnici su ih toplo i srdačno dočekali te primili mladoga Burkharda za novaka.

Došla je Badnja večer. U Melku se toga dana dogodilo osobito čudo: naša je Gospa odlučila s malim Isusom u naručju sići na Zemlju i posjetiti taj samostan. 

Svi su svećenici stali jedan do drugoga, svaki je ponosno stao pred Djevicu, želeći iskazati štovanje Bogorodici i njezinu Sinu. Jedan joj je pokazao lijepe slike koje su krasile samostan, drugi joj je pokazao primjerak Biblije, pisan i ilustriran stotinu godina, dok je treći izgovorio imena svih svetaca.

Mladi je Burkhard na samom kraju reda nestrpljivo čekao svoj red. Njegovi roditelji, skromni ljudi, poučili su ga samo bacanju loptica i žongliranju. Kad je došao red na njega, svećenici su željeli završiti iskazivanje štovanja jer bivši žongler nije imao što važno dodati, a mogao bi čak okaljati ugled opatije. 

No, unatoč tome, mladić je duboko u svojemu srcu osjećao snažnu potrebu da Isusu i Djevici daruje nešto od sebe. Osjećajući dubok stid pred prijekornim pogledima svoje braće, izvadio je nekoliko naranči iz džepa te ih počeo bacati i hvatati, stvarajući lijep krug u zraku, kao što je to činio dok je sa svojom obitelji obilazio sva slavlja u svojemu kraju.

Mali je Isus, ležeći u krilu naše Gospe, u tom trenutku počeo veselo pljeskati ručicama. I upravo je mladomu Burkhardu Djevica pružila ruke kako bi mu dopustila na nekoliko trenutaka uzeti nasmiješeno dijete u naručje.

Legenda kaže da zbog toga čuda svakih dvije stotine godina novi Burkhard pokuca na vrata opatije Melk, u kojoj ga srdačno primaju, a on za svojega boravka u njoj uveseljava sve koje sretne.

Novi roman Paula Coelha Aleph i još više od 1000 naslova iz naklade V.B.Z.-a uz 10% popusta potražite u svim V.B.Z. knjižarama. Kupon za popust preuzmite OVDJE.