Prekooceanski brod Cap Arcona bio je njemački 'odgovor' na Titanica. Sami Nijemci od milja su mu dali nadimak 'Plutajuća palača', a na njemu su istinski uživati mogli samo oni nešto dubljeg džepa. Godine 1927. tako je Nijemce i ostale Europljane počeo prevoziti do Južne Amerike i to je radio u rekordno kratkom vremenu - u samo 15 dana.
Osim što je bio najbrži, elegantni Cap Arcona je bio i najveći prekooceanski brod na svijetu, a njegova je posada brojila gotovo 500 članova.
Prvo 'vojarna', pa prvi filmski 'Titanic'
No, njegove godine slave naprasno su završile dolaskom nacista na vlast. Brod je tada usidren na sjevernoj obali Poljske, u luku Gdyniu. Tamo je prvo počeo trunuti, a onda su ga nacisti obojali u sivu boju i prenamijenili ga za vojnu upotrebu. Car Arcona je tako postao 'ploveća vojarna'.
Na dokumente o kraju Cap Arconie stavljena je oznaka tajnosti.
Međutim, i tu je funkciju obavljao relativno kratko, točnije - sve dok Hitlerov ministar propagande Joseph Goebbels nije odlučio snimiti film Titanic. Da, nacisti su odlučili snimiti film o tragediji iz 1912. godine, a Cap Arcona bio je idealan brod za tu priliku. U nacističkoj i vrlo izobličenoj verziji priče za potop su najslavnijeg broda u povijesti krivi bili židovi i britanska posada zbog čije su pohlepe stotinje ljudi izgubile život.
No, film je naišao na mnoge probleme, a njegov je redatelj usred snimanja smaknut zbog veleizdaje. Čovjek je, naime, volio popiti i poprilično je 'prekoračio' zacrtani budžet.
Pokušaj uništenja svih dokaza o Holokaustu
Kada je postalo jasno da će Treći Reich izgubiti rat, s vrha nacističke stranke došla je naredba da se unište 'svi dokazi o Holokaustu', što je podrazumijevalo kako koncentracijske kampove, tako i sve zatvorenike. Dio njih koji nije ubijen poslan je prema Baltiku, s nadom da će od tamo biti prevezeni u Kopenhagen koji je bio pod nacističkom okupacijom.
No, nacisti su pomalo počeli gubiti i Baltik, a njihove su brodove i podmornice redovito uništavali sada već nezaustavljivi Rusi.
Na brod su ukrcani zarobljenici na kojima su se radili stravični medicinski eksperimenti.
U siječnju 1945. tako je na svoje posljednje putovanje krenuo i Cap Arcona. Prvu grupu zatvorenika preko mora je preveo kapetan Johannes Gerdts. Kada mu je rečeno da to mora ponoviti, počinio je samoubojstvo.
Tragedija tri dana nakon samoubojstva Adolfa Hitlera
Za drugu evakuacija zatvorenika u brod su smješteni brutalno osakaćeni zatvorenici iz Neuengammea, kampa u kojem su se radili stravični medicinski eksperimenti na većinom ruskim vojnim zarobljenicima. Na posljednje putovanje Car Arcone krenulo je oko 5000 ljudi. Toaleti više nisu funkcionirali, zatvorenicima nije bila dostupna pitka voda, a unaprijed su odbačeni svi čamci za spašavanje kako zatvorenici ne bi mogli bježati.
Taman u vrijeme njegove druge plovidbe, nad Baltikom su kružile stotine britanskih Typhoona, jednomotornih britanskih lovaca s misijom da 'očiste' Baltik od nacističke prisutnosti. Nekoliko se aviona sručilo na Cap Arconu 3. svibnja 1945. godine bez znanja da se pod palubom nalaze zatvorenici i civili, tisuće njih. Piloti su bili uvjereni da uništavaju brod kojim iz Njemačke u Norvešku bježi nacistička elita s obzirom.
Britanski piloti dobili su naredbu da poubijaju i sve one koji su preživjeli i plutali na površini mora.
Pripadnici SS-a zabranili su posadi da na palubi nacrta crveni križ i bili su to posljednji trenuci nekadašnjeg ponosa Njemačke. Od 5000 ljudi na brodu preživjelo ih je njih 350. Kada je otkrila da je ubila gotovo pet tisuća nedužnih civila, Britanska je vlada dokumente o tome stavila pod oznaku tajnosti, a javnosti su otkriveni tek 1975. godine. Piloti su tek tada saznali što je bilo u brodu koji su bombardirali početkom 1945. godine.
U potopu Car Arcone život je izgubilo nekoliko puta više ljudi nego u potopu Titanica zbog čega se to smatra jednom od najgorih tragedija na moru te najgorim primjerom 'prijateljske vatre' u povijesti ratovanja. Ostaci trupala isplivavali su na obalama Baltika u narednih nekoliko desetljeća - posljednji je takav slučaj zabilježen 1971, a istraga je pokazala da je u trenutku potonuća na brodu bilo zarobljenika u više od 30 nacionalnosti.