Moguće preživljavanje ruske princeze Anastazije, najmlađe kćeri cara Nikolaja II. Romanova je jedna od najvećih misterija 20. stoljeća. Puna titula četvrte careve kćeri bila je velika kneginja Anastasija Nikolajevna.
Kada se rodila, na današnji dan 1901. godine njeni roditelji i rođaci bili su razočarani. Očekivao se prijestolonasljednik. Car Nikolaj II je prije prve posjete novorođenoj kćeri napravio dugu šetnju da se smiri.
Djeca ovog ruskog cara podizana na najjednostavniji mogući način. Spavali su na tvrdim krevetima bez jastuka,osim kada su bili bolesni. Ujutro bi se kupali i umivali hladnom vodom. Očekivalo se od njih da sami čiste svoje sobe i da pletu džempere, koji bi se prodavali na dobrotvornim priredbama. Većina u domaćinstvu, uključujući sluge nazivala je veliku kneginju imenom i imenom oca, npr. Anastasija Nikolajevna. Čak ni sluge nisu koristile titulu „Vaše carsko veličanstvo“.
Bila je vesela i nestašna djevojčica
Mlada Anastasija je izrasla u energično i živahno dijete. Imala je plave oči i crvenkasto smeđu kosu. Često su je opisivali kao nadarenu i pametnu. Guvernantna Margarita Iger govorila je da je Anastazija najšarmantnije dijete koje je poznavala.
Bila je najnestašnija od sve careve djece. Podmetala je noge slugama i zbijala nestašluke sa tutorima. Kao dijete penjala bi se na drvo i odbijala sići. Tijekom jednoga grudanja u snijegu Anastasija je umotala kamen u grudu i njome oborila stariju sestru Tatjanu na zemlju.
Anastazija i njena dvije godine starija sestra Marija bile su poznate kao „Mali par“. Djelile su istu sobu, često su nosile varijacije iste haljine i provele su mnogo vremena zajedno. Najstarija Olga i godinu i pol mlađa Tatjana su također djelile sobu a one bile su poznate kao „Veliki par“. Četiri djevojke su potpisivale pisma početnim slovima svojih imena „OTMA"
Za vrijeme Prvog svjetskog rata Anastazija i Marija su bile još premlade da bi bile bolničarke. Ipak, željele su ranjenim vojnicima na neki način pomoći pa su često s njima igrale šah i biljar i na taj način ih zabavljale. Kad je njihov otac abdicirao pa su za vrijeme Oktobarske revolucije odvedeni u kućni pritvor u Carsko selo ni tamo Anastazija, iako pod velikim stresom, nije klonula duhom. Zajedno sa drugim ukućanima izvodila je predstave uveseljavajući roditelje.
Anastazija i sestra Marija (na slici gore) na kolicima koje vuče vojnik
Prema većini tvrdnji Anastazija je streljana zajedno sa cijelom carskom obitelji u zoru 17. srpnja 1918. godine. Smrtna kazna je izvedena bez prethodnog sudskog postupka, a izvele su je snage boljševičke tajne policije Čeke pod komandom Jakova Jurovskoga.
Sestre dokrajčili bajunetama
Zapovjednik vojnika koji su ubili cara i njegovu obitelj, Jakov Jurovski, kasnije je ispričao da su tri careve kćeri i jedna od njihov sluškinja preživjeli streljanje jer su prethodno u haljine ušile carske dijamante, što je djelovalo kao svojevrsna pancirna košulja. Zato su morale biti dokrajčene ubodima bajoneta. Njihovi su leševi kasnije spaljeni, a ostaci su tajno zakopani. Vijest o smaknuću čitave obitelji objavljena je tek 1924. godine. Posmrtni ostaci pronađeni su tek desetljećima kasnije, da bi 1998. godine bili svečano sahranjeni u katedrali u St. Petersburgu, a tom je činu prisustvovao čak i tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin.
Car i carica s djecom (snimljeni 1914.) - Kćerima Olgom, Tatjanom, Marijom i Anastazijom i sinom Aleksejem
O Anastaziji su uvijek kružile glasine da je ipak uspjela pobjeći boljševičkim egzekutorima. Nekoliko žena je tvrdilo da su princeza Anastazija. Najpoznatija od njih je bila Ana Anderson, čije tijelo je kremirano 1984.
Lažna Anastazija?
Naime, Ana Anderson se 1922. pojavila u Njemačkoj i tvrdila je da je ona Anastazija. Neki rođaci Romanovih su vjerovali da je ona Anastazija, drugi pak nisu. No mediji su bilo oduševljeni pričom tako da je priča o tzv. odbjegloj ruskoj princezi punila naslove novina i te je Ana Anderson učinila Anastaziju još slavnijom.
Ona je tvrdila da je preživjela masakr teško ranjena te da ju je spasio jedan od vojnika. On je s njom pobjegao u Rumunjsku gdje je rodila dječaka nakon što ju je njezin spasitelj putem silovao. Dječak je dan na usvajanje u Bukureštu. Odbjegla princeza je potom otputovala u Berlin gdje je živjela Anastazijina krsna kuma, princeza Irene von Preußen.
Kada je napokon stigla u Berlin, izgubila je hrabrost i pokušala samoubojstvo nakon čega je završila u bolnici. Njezinu je priču kasnije potvrdilo troje ljudi. Jedan časnik njemačke okupacijske vojske u Ukrajini je izvjestio da je u jesen 1918. propustio seljačka kola na kojima se navodno nalazila teško ranjena Anastazija, jedan njemački ratni zarobljenik u Jekaterinburgu je tvrdio da je tamo vidio nesretnu princezu, a šef švedskog Crvenog križa u Rusiji je ispričao da su njegov vlak bili zaustavili ruski vojnici u potrazi za odbjeglom Anastazijom.
Posmrtni ostaci cara Nikolaja, njegove supruge Aleksandre i troje djece pronađeni su 1991. godine. No nisu pronađeni ostaci carevića Alekseja i jedne kćeri.
Misterija bez odgovora?
To je još više produbilo sumnju u to da je Anastazija možda ipak preživjela ubojstvo. No 2007. godine pronađeni su ostaci carevića i četvrte kćeri. Također, testiran je komadić tkiva Anne Anderson koji joj je uzet 1979. na operaciji. DNK analiza je pokazala da ona nije imala nikakve veze s obitelji Romanov.
No, i dan danas je mnogima sumnjiv način na koji su nabavljeni uzorci njezinog tkiva. Budući da je nakon smrti spaljena, uzorci su morali biti prikupljeni na neki drugi način. Tako je jedan uzorak tkiva, smatraju mnogi, baš nekim čudom pronađen u bolnici u SAD-u gdje je Anna Anderson operirana 1979., a jedan iz davne 1951. godine u jednoj njemačkoj zdravstvenoj ustanovi.
Puno je svjedoka bilo koji su govorili u prilog priči navodne Anastazije. Ugledni njemački časopis za povijest "P.M. History", svojedobno je krajem 2000-ih pisao kako su pojedini članovi posluge carske obitelji, koji su za vrijeme Oktobarske revolucije uspjeli pobjeći, tvrdili su da postoji nevjerojatna sličnost između nepoznate žene i Anastazije. Mlada žena je često pričala o detaljima iz dvorskog života a njih je mogla znati samo jedna careva kćerka. Također, govorili su da se ponašala vrlo profinjeno, otmjeno i sofisticirano i te da je pričala četiri strana jezika. Grafološka ispitivanja pokazala su istovjetnost njezinog i Anastazijinog rukopisa, a i jedan je ugledni antropolog utvrdio velike sličnosti.
Vodeći ruski povjesničar ugledni Veniamin Alekseyev uvjeren je da je velika kneginja Anastazija preživjela streljanje i da je u 83. godini umrla u SAD-u. Na temelju arhivskih dokumenata koji su pronađeni kao i ostalih dokaza koje je dobio od 1991. kazao je da kao znanstvenik ima razloga vjerovati u to. Sve materijale ( zbirke pisama, fotografija i izjave svjedoka) sažeo je u svojoj knjizi "Tko ste vi gospođo Tchaikovskaya?" objavljenoj prije dvije godine.
Proglasili ih svetima
Ruska pravoslavna crkva je Anastasiju i carsku obitelj Romanovih 2000. proglasila svecima. Ruska pravoslavna crkva u izgnanstvu je 1981. Romanove proglasila svetim mučenicima. Posvećenje Romanovih dosta je bilo kritizirano jer da je careva slabost kao vladara dovela do boljševičke revolucije. Međutim, objašnjenje je da posvećenje ima veze s tim zašto je ta osoba ubijena. Tijela cara, carice i tri kneginje svečano su sahranjena su 17. srpnja 1998. u katedrali Sankt Peterburgu u točno 80 godina od ubojstva. Tom je činu prisustvovao čak i tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin.