Danas se malo ljudi educira i istražuje pasminu koju žele kupiti. Postoji mnogo Facebook grupa koje okupljaju vlasnike pasa, forumi, stručni blogovi gdje se budući vlasnici mogu informirati i educirati o pasmini, no neki se ipak odlučuju na neodgovornu kupnju.

Neodgovorna kupnja je svaka kupnja psa iz legla koje nije registrirano pri Hrvatskom kinološkom savezu, kupnja bez ikakve prethodne edukacije o pasmini. Ako niste posve sigurni zašto želite baš određenu pasminu, savjetujemo da radije udomite psića jer skloništa su puna njuškica koja će vam jednako uzvratiti ljubav i pažnju. 

Zamolili smo vlasnike da nam ispričaju svoja loša iskustva neodgovorne kupnje. Ovi vlasnici nisu samo dali tisuće i tisuće kuna na liječenje psa, već su nažalost morali uspavati svog najboljeg prijatelja.

Iskustva vlasnika s neodgovornom kupnjom psa

'Kupili smo bordošku dogu u Zagrebu prije pet godina. Tada nisam imala nikakvog iskustva sa kupovinom pasa, nisam znala na što moram paziti, nisam znala kako pasmina treba izgledati i nisam imala nikoga da me uputi. Također, nisam se informirala o tome od koga kupujem psa. Znači, ukucala sam ime pasmine u tražilicu na oglasniku i klikala. O tome koliko smo dali za veterinara bolje da ne pišem. Cifre su u tisućama. Imali smo demodikozu i noge su joj se "iskrivile". Procesi liječenja su bili dugotrajni. Zubi ne stoje kako treba i vidno je sitnija od svoje pasmine. "Uzgajivač" čak nije dao da vidimo leglo nego je kuju doveo do naplatne postaje u Ivaniću. Meni to tada nije bilo bitno jer nisam uzimala kuju za rasplod nego za gušt. Sada pet godina kasnije ne bi me više nitko nasamario. Puno sam čitala i informirala se.'

'Kupili smo "rotvajlera" bez rodovnice, jer nam je pas s rodovnikom bio "skup". Nismo imali namjeru ići na izložbe. Čim je štene stiglo, vidjelo se da nije čistokrvni pas, ali je bilo veselo malo divno stvorenje. Sa 7 mjeseci, kada tipičan primjerak te pasmine dostiže 30ak kila - pas nije mogao stati na stražnje noge. Ubrzo je dijagnosticirana displazija kukova, te displszija laktova s najgorim stupnjevima, te je pas uspavan prije nego što je navršio godinu dana jer mu nažalost nije bilo spasa.' 

''Silno sam htjela vestija (zapadnoškotski bijeli terijer, poznat i kao westie, op. au.) i došla do čovjeka iz Slavonije koji je imao ženkicu. Papire nema jer 'to bitno poskupljuje psića, a onda ih teže prodaje'. Nisam imala pojma o tzv. 'štanceraju' i progutala sam priču. Papiri mi nisu bili bitni jer želim psa za ljubimca, a ne uzgoj. Dovezao mi je štene u Zagreb i otišli smo veterinaru. Pregledom je uočeno da je pas mlađi od 2 tjedna! Dok je malo odrastao, uočili smo da nešto nije u redu. I danas ne znamo što je, ne želi se maziti, dezorijentirana je, teško se nosi sa promjenama rutine, nije privržena, na rukama ne želi biti... Ostala je sitna, kukovi nisu najbolji, ali još normalno hoda. Vezali smo se uz nju i živimo u iščekivanju što će biti dalje...' 

'Htjela sam francuskog buldoga i krenula s pretraživanjem na oglasniku. Naišla sam na oglas na tzv. 'uzgajivača' s 'registriranom' uzgajivačnicom iz Slavonije, točnije Donjeg Miholjca. U oglasu je pisalo da štenci imaju papire, uz njih se dobije dekica, kalcij dovoljan za šest tjedana, hrana, pelene, te da će štenci biti cijepljeni pri odlasku u novi dom. Pri dogovorima s 'uzgajivačem' primijetila sam da u više poziva mijenja informacije o psu. Našli smo se na nekom parkingu, otvorio je gepek koji je strašno smrdio, štene je bilo zatvoreno u transporteru na novinama, ali nije imao ni hrane ni vode i bio je jako prljav, što se baš vidjelo na njegovoj bijeloj dlaci. Izvadio je neke papire. Jedan je bio ugovor (iako je meni bilo čudno kakav je to ugovor, a nije ovjeren) ali u tom trenutku jednostavno mi ništa drugo nije bilo bitno osim da uzmem štene i odem doma. Potpisali smo se na ugovor, dao mi je i dodatni papir na kojem su pisale 'upute' kako da se brinem o psu, a sa stražnje strane dva datuma kad je pas cijepljen, očišćen od parazita te kad je oštenjen. Pitala sam ga gdje je veterinarska knjižica i zašto nju nije napravio i unutra da je sve zapisano, ali je rekao da "nije on mogao znat baš sve moje podatke koje ga veterinar traži" i "ne zna kako ću ja nazvat psa" pa je on to sve napisao samo na papir i da si ja izradim knjižicu, to je samo deset-dvadeset kuna. I još je ponovio da ga trebam cijepiti treći put te čipirati. U tom trenutku nisam znala što napraviti. Odustati od psa kojeg zapravo nisam rezervirala i ostaviti ga i dalje tom neodgovornom čovjeku koji je u par razgovora smuljao stotinu stvari ili zaboraviti na štene koje sam pikirala. Ili uzeti ovo štene i spasiti ga od takvog čovjeka? Uzela sam psa i ostale stvari, platila mu i zaputila se doma. Prvi dan je cijeli prespavao. Od sljedećeg dana su krenuli problemi - kašalj i konstantni proljev. Ustanovljeno je da uopće nije bio čišćen od parazita ni cijepljen. Jedva se oporavio. Poslije sam shvatila tko je tzv. 'uzgajivač' i kako postupa sa psima.' 

'Tražila sam njemačkog patuljastog špica pomeranca i pronašla ga u tzv. 'uzgajivačnici'. Štene smo preuzeli u dobi od dva mjeseca. Nakon malo više od mjesec dana shvatili smo da to nije pomeranac. Pas je sad veličinom na granici malog i srednjeg špica, više izgledom kao mješanac nego čistokrvni špic. Prekasno smo shvatili da se radi o neregistriranoj uzgajivačnici i da smo prevareni. Treba biti oprezan i sve provjeriti prije kupovine, raspitati se o uzgajivaču i ne nasjedati na dobre reklame i unaprijed pripremljene priče za neiskusne kupce.'

'Muž je kupio francuskog buldoga negdje u Popovači. Bio je neinformiran i odlučio se za kupovinu psa bez rodovnika jer je bio 'jeftiniji' i nije imao novca za psa s rodovnikom. Štene smo preuzeli na naplatnim kućicama, platili 2600 kuna pozdravili se i nikad više čuli. Psić je došao sa štenećakom, imao je konstantne krvave proljeve. Svakodnevnim odlaskom veterinaru jedva smo ga izvukli. Kasnije je imao teških problema s disanjem. Operirali smo mu nosnice i nepce i platili 2500 kn. Jednog dana se nakon kupanja srušio, jezik mu je poplavio. Uginuo je na muževim rukama.' 

'Dečko i ja kupili smo jorkširskog terijera od navodnog uzgajivača u blizini Osijeka. Pronašli smo njegov oglas i javili se. Mi smo iz Dubrovnika, te se naša prijateljica našla s njim u Zagrebu. Uplatili smo mu 2900 kuna na račun. Dao nam je putovnicu, 'kupoprodajni ugovor' i prazne bočice cjepiva koje joj je dao. Došla je 'napuhana' i nekoliko puta je povraćala i imala proljev. Nakon odlaska veterinaru, nalazi su pokazali da ima giardiu, bila je na infuziji i postajala je mogućnost da ne preživi. Zvali smo 'uzgajivača' gdje sam mu spomenula da će liječenje biti više od 1000 kuna. Rekao je da nema smisla da ju liječimo, nego će nam poslati novog jer mu je previše platiti liječenje. Dok smo ju vozili od veterinara glasno je zacvilila i oči su joj se zamaglile. Vratili smo se i morali smo ju uspavati jer joj nije bilo pomoći. Dakle, uginula je dva dana nakon što nam je stigla! Prekasno smo saznali tko je dotični lažni 'uzgajivač' i u koliko stravičnim uvjetima drži pse - u kavezima gdje oni spavaju i istovremeno obavljaju nuždu.' 

'Moja stafordica kupljena je iz takozvanog 'kućnog legla'. Plaćena je skoro kao što bi je platila kao kod pravog uzgajivača. Kada je došla kao štene piškila je krv, nije bila ni čipirana ni cijepljena (a uzela sam je sa 2 i pol mjeseca). Jedna šapica joj drhti kada se osloni na nju skroz, jednostavno je slabija, ima alergije na grinje i pelud. Sredili smo što smo mogli, ali sa alergijama se još borimo. Nisam došla u doticaj niti sa jednim stafom iz kvalitetnog uzgoja koji je alergičan. Ali sam upoznala jako puno stafova iz kućnog/štancerskog uzgoja koji imaju alergije.'

'Prije 11 godina bila sam neiskusna i kupila štene sibirskog haskija  bez rodovnice, za 700 kn. Štene je odmah pri dolasku bilo puno glista (vlasnik je rekao da je 'fino debel'). Pri dolasku po njega bilo je jasno da ništa ne štima, štenci plašljivi, hrani ih paletnom, borave u nekoj odvratnoj šupici punoj svačega. Nakon par mjeseci počeo je imati problema sa kožom, češkanje, kraste, hot-spot (naročito ljeti), a to ima i još dan danas. Tu su i neprestani problemi sa analnim vrećicama. Nije izrastao u haskija, neka kombinacija haskija i malamuta. Imao je godinu dana kada su ga napale neke grinjice oko usta.. Sa 3 godine mu se pojavio dobroćudan tumor na lijevoj nozi kojeg smo operirali. Sa 6 godina uslijedila je upala dlačnog folikula, išli smo na operaciju, jer su sumnjali na tumor. Sa 8 godina pojavio se perianalni tumor, bio dobroćudan, operirali smo. I u 8-oj godini dijagnosticirana mu je upala gušterače, sprovedena terapija. U 10-oj godini ponovo je bila upala gušterače, terapija te pronađen tumor u podkožju koji se širi na trbuh, čekamo nalaz punktiranja... Duže vrijeme ima izraslinu na prsištu, navodno dobroćudno masno tkivo koje nismo operirali. I na glavi ima neku izraslinu kao bradavica, cista, i još na 2 mjesta izrasline na leđima i još jednu tvrđu izraslinu u podkoljenici noge koje nismo htjeli operirati jer je anesteziju podnosio jako teško i to sad stoji nekoliko godina tako. Eto, to je naše jako loše iskustvo. Nakon toga smo odlučili da ćemo štene od registiranog uzgajivača i da roditelji obavezno imaju genetske testove. Na veterinara smo potrošili nešto više od 15 000 kuna.'

'Prije tri godine kupili smo psa (francuskog buldoga) preko oglasnika. I pogriješili smo. Rečeno nam je da pas dolazi iz kućnog legla, roditelji su navodno imali rodovnik, ali štenci nisu imali. Nismo puno znali o samoj pasmini, nismo se imali gdje educirati, te zbog toga tada nismo niti mogli pretpostaviti da pas dolazi iz "štanceraja". Danas imamo psa kojeg obožavamo i koji je dio naše obitelji, ali nažalost nije u potpunosti zdrav. Od dana kada je došao borimo se sa alergijama, crvenilom, promjenama na koži, a veterinarska stanica mu je druga kuća. Ni ne znamo koliko smo do sada novca potrošili za testove na moguće alergene, tablete, inekcije, kvalitetnu hranu koja mu odgovara, dodatke prehrani za jačanje imuniteta i sl. Od "uzgajivačice" nikada ni savjet nismo dobili, niti smo danas u kontaktu. Naknadno smo saznali da osoba od koje smo kupili psa "uzgaja" i prodaje još nekoliko popularnih pasmina, pa se može i pretpostaviti u kakvim uvjetima žive ti psi. Ono što možete napraviti je educirati se prije kupnje, kupiti od registriranih i odgovornih uzgajivača koji ulažu svoju ljubav, vrijeme i novac kako bi uzgojili prije svega zdrave i lijepe pse, reprezentativne primjerke svoje pasmine."

'Ja sam kupila staffa od "uzgajivača" iz Slavonskog Broda. Psa mi je dovezao u nekoj kartonskoj kutiji u gepeku. Odmah sam znala da nešto ne štima. Štene je doslovno bilo izgladnjelo, tako rahitično, iskrivljenih prednjih nogu, pun buha, a glista da ne pričam. Tjednima smo se borili dok ga nismo iščistili. Imao je tešku upalu mjehura, popio je hrpu antibiotika. U 2 mjeseca smo potrošili 5 000 kuna na liječenje, vitamine, hranu itd... Da stvar bude još gora, kolega s posla je kupio od istog čovjeka i sve isto prošao kao i ja. Jednom riječju užas.'

'Kupila sam mami maltezera od štancera. Do njegove prve godine dijagnosticirane su mu mrene na oba oka. Operacija za oba oka koštala je 16 000! Jedno oko nismo uspjeli spasiti (naplatili su nam operaciju za samo jedno oko zbog toga - svaka im čast), a na drugom ima užasno visok tlak te zadnje 3 godine svaki mjesec moramo na kontrole i kupovati 2 vrste kapi za oči. Mislili smo da papiri služe samo za izložbe, nismo tada ni znali da postoje štanceri i u kakvim uvjetima drže pse. Danas ne bih ni u ludilu kupila od njih.'

'Sestra mi je 2012. godine odlučila kupiti psa. Nismo imale pojma što su to takozvana 'kućna legla' i što je štanceraj. Htjele smo šicua, pronašle smo oglas i zaljubile se u malenog slatkog psića. Kontaktirale smo vlasnika koji je rekao da je to prvo leglo njegove kujice, da je čistokrvni šicu, te da se papiri mogu napraviti za 200 kuna. Pas je živio u kući, kaže on, cijepljen, očišćen od unutarnjih parazita, jede odličnu hranu. Pesek je koštao 1200 kuna. Otišle smo taj vikend vidjeti psa i zapravo već tada sam primjetila da puno stvari nije točno. Čovjek je bio mlađi, veterinarski tehničar po struci, držao je nekoliko pasmina u vanjskim neočišćenim boksovima. Na pitanje zašto psi ne žive u kući rekao je da su vani samo dok je on na poslu. Nakon što smo ušli u kuću, donio je psa za kojeg sam odmah vidjela da u kući nikada nije bio. Sa strahom je hodao po parketu, bojao se ljudi. Sve mi je bilo jako čudno. Vratile smo se natrag nakon tjedana dana i bez obzira na sve, kupile psa. Već na putu kući, na psu sam našla krpelja. Tri dana od dolaska k meni, počeo je odbijati jesti, bio je bezvoljan. Odlazila sam najboljim veterinarima, bio je na ljekovima i infuziji. Zvala sam bivšeg vlasnika, no njega nije bilo briga. Svaki dan borba za život, napretka nije bilo. Svaki put na moje pitanje kako mi je pas, dobila sam odgovor da je teško reći što će biti. Antibiotici, na kraju kortikosteroidi na koje je pas dobio reakciju i cijeli se pretvorio u kraste, svaki dan kupanje u plivaseptu i skidanje krasti, hodanje veterinaru na injekcije i infuzije, pa od pada imuniteta i gnojna upala šapa, no bez dijagnoze. Vlasnik mi se prestao javljati.
Borba je trajala 2 mjeseca. Sa 4 mjeseca primjećeno je da se psu tresu prednje noge i da su mu iskrivljene. Veterinari su predložili da psu lome noge i namjeste pravilno što sam odbila. Tu sam pukla i otišla po drugo mišljenje. Osim što psu nismo lomili noge, pas je primio u 2 mjeseca ljekova za pola kvarta. Nakon toga, pas je počeo hodati kao zeko. Snimanje je pokazalo laganu displaziju kukova. Zaražen je i giardijom i jedva je ostao živ. Sve to se dogodilo u njegovih 6 mjeseci života. Vlasnik se nikad više nije javio. Sad imam psa sa gastritisom, krivih prednjih nogu i sa displazijom kukova. Financijski sam u prvoj godini njegova života potrošila oko 8 000 kuna. Nije mi žao jer je on moja obitelj. Nakon svega što smo prošli mogu reći - da sam tada znala i čitala sve ovo što sada znam sigurno bi drugačije postupila. Nikad ne bih tražila psa preko oglasa već bi ili udomila ili tražila psa iz uzgajivačnice, a ne kućna legla ili štanceraj.'

'Sve je počelo prije 5 i pol godina. Zaljubila sam se u pasminu stafordsko terijer. Informirala se o navedenoj pasmini te odlučila pronaći štene preko oglasnika. Pronašla sam oglas - štenci imaju 2 mjeseca, kujice za 800 kuna, mužjaci 1200 kuna, mislim da nikakvo cijepljenje i čišćenje protiv nametnika nije bilo spomenuto. U oglasu je bila navedena samo slika mame. Štenci su se nalazili u Gospiću. Brat i ja odlučili smo kupiti žensko štene.
Dolazimo u Senj (izašli nam u susret jer smo vozili iz središnje Istre). Na benzinskoj pumpi čekaju muškarac i žena sa djetetom, štene u rukama žene spava. Dali smo im novce, uzeli štene i otišli. To je bio jedini kontakt sa njima - prvi i zadnji.
Štene je okoćeno 02.02.2013. godine. Odkad je napunila dvije godine, njezin se život svodi na konstantnim posjetama veterinaru. Njezini ušni kanali su izrazito uski što dovodi do začepljenja i upale. Upala ne prestaje, već skoro 4 godine. Toliko ju ponekad boli i svrbi da se izgrebe do krvi (kad nismo u tom trenu prisutni). Svakodnevno koristimo kapi i sprej za uši te redovno čišćenje i pregledi kod veterinara. Alergičar je, što znači da jede isključivo posebnu hranu - ništa drugo ne smije, nikakve poslastice i slično. Sterilizirana je 2016. godine (da napomenem, naravno da nikada nije imala leglo). Nedavno se pojavio problem sa urinarnom inkontinencijom. Ona je bolesna, ali to ju u životnim izazovima ne sprječava - i dalje je izuzetno vesela i simpatična. Nikakve papire nismo dobili. Imala sam tada 16 godina i nisam ni znala što znači štancanje. Oduvijek sam bila ljubitelj životinja. Intenzivno volontiram, spašavam i zbrinjavam napuštene životinje od 2015. godine. Tad, kad sam počela učiti zakone, shvaćati što je zapravo 'štanc' i sve ostale situacije sa kojima se svakodnevno susrećemo, skužila sam da sam 2013. godine napravila pogrešku. Neinformirana, podržala sam ilegalno štancanje pasa.'

'Kupili smo border kolia bez papira. Odabrali najsnažnijeg i na prvi pogled najzdravijeg štenca u leglu. Kad je napunio 8 mjeseci došli su prvi problemi. Počela mu se skupljati voda u trbušnoj šupljini, sve teže je hodao i jetra mu je počela propadati. Bili smo u privatnoj klinici gdje su radili biopsiju jetre, vadili višak vode... Nikada nažalost nismo doznali pravi uzrok bolesti, a veterinar je rekao da je to zapravo genetska bolest. Pas je uspavan nakon mjesec dana jer ga je jako boljelo i nije bilo lijeka...'

'U oglasu je pisalo da se udomljava štene maltezera. Kada mo odlučili preuzeti štene, žena je došla na biciklu sa njime, nije htjela pokazati gdje živi, ništa... Rekla je da udomljava "čistokrvnog" maltezera uz naknadu od 300 kuna (za cijepljenje i čipiranje). Nakon što smo platili psa, otišli smo kod veterinara jer smo vidjeli da nešto sa štencom nije u redu. Na kraju se ispostavilo da pas nema niti čip, niti je ikad cijepljen, da je užasno mršav i pun hematoma od udaraca... Oporavio se, ali zapravo je danas više nalik labradoru nego maltezeru.'