U našem najnovijem specijalu pobrojali smo deset najpoznatijih horor filmova koji su dijelom inspirirani stvarnim događajima. Istražili smo što još o tim pričama treba znati, odnosno što su nam redatelji i scenaristi 'zaboravili' reći

Child's Play

Ma koliko to na prvu nevjerojatno zvučalo, kultni horor Dječja igra (Child's Play) iz 1988. godine također je inspiriran stvarnom pričom. 

Opsjednuti lutak Chucky, naravno, nije nikada postojao, ali zato i danas postoji lutak Robert prema kojemu je Chucky osmišljen.

No, prije nego što ga predstavimo, najprije se podsjetimo o čemu to film govori, tko je lutak Chuky i zašto je postao mitska figura među obožavateljima horora.

Film Dječja igra otvara scena u kojoj pratimo bijeg serijskog ubojice Charlesa Leeja Raya od policije. Razbojnika uskoro dostiže detektiv Mike Norris te u njega puca, ali Ray uspijeva uoči smrti pomoću vudu rituala prebaciti svoju dušu u lutku.

Tako se rađa Chucky, koji završava u rukama šestogodišnjeg dječaka Andyja nakon što mu ga majka Karen Barcley pokloni za rođendan.

Chucky  ubrzo ponovo kreće u novi krvavi pohod, ali nakon prve dvije žrtve Andy završava u ustanovi za mentalno oboljele jer mu, naravno, nitko ne povjeruje da ne ubija on već lutak.

U njegove se tvrdnje naposljetku uvjeri njegova majka, ali tek nakon što otkrije da se lutak miče unatoč tome što u njemu nema baterija.

Karen u pomoć doziva detektiva Mikea Norrisa te zajedno kreću u potragu za Chuckyjem koji je u međuvremenu doznao da može ući u tijelo Andyja i ponovo postati šestogodišnjak.

Karen i Mike srećom stižu na vrijeme u umobolnicu, te uspijevaju onesposobiti demonskog lutka prije izvršenja cilja. Mjesto napuštaju uvjereni da je s prokletstvom gotovo, međutim varaju se te tako završava prvi nastavak, koji je do 2013. dobio pet novih djela.

Robert - ukleti lutak

Film Dječja igra režirao je Tom Holland prema priči Dona Mancinija koji je inspiraciju pronašao u legendi o lutku Robertu, a koji je u svijetu paranormalnih fenomena poznat kao jedan od 'najukletijih predmeta'.

Robertov originalni vlasnik je bio slikar i pisac s Key Westa Robert Eugene Otto, koji ga je 1906. godine dobio od svoje sluškinje.

Nažalost po Eugenea, dar mu nije bio uručen s dobrom namjerom, pa je tako zapisano da mu je sluškinja, vješta s crnom magijom i vuduom, lutku predala u želji da napakosti obitelji koja ju je zlostavljala.

Eugeneovi roditelji su, prema predaji, vrlo brzo primijetili da se njihov sin Robertu obraća, a što i ne bi bio neki problem da nakon nekog vremena nisu shvatili kako mu lutak - odgovara!

Ubrzo su se u priču upleli i susjedi koji su lutka viđali kako se miče, a i samoj se obitelji nekoliko puta dogodilo da lutka krajičkom oka viđa kako pretrčava iz sobe u sobu.

Robert je prema izjavama svjedoka znao ponekad i zlokobno zahihotati, namignuti, pa čak i mijenjati izraze lica tako da vam sledi krv u žilama, a znao je i rušiti stvar po kući za što bi od roditelja stradavao Eugene.

Eugene je uz Roberta svejedno ostao vezan i nakon što je odrastao, te se umjetnik navodno jednom žestoko posvađao sa suprugom jer ga je htjela zaključati na tavan.

Naime, lutak je na čovjeka sada već imao toliki utjecaj da je dobio vlastitu sobu s pogledom na ulicu, a odakle su se također brojni prolaznici zaklinjali da se pomiče.

Danas je atrakcija u muzeju

Nakon što je 1974. godine Eugene Otto umro, lutak Robert je ipak završio na tavanu kuće, pa dobio novu vlasnicu, desetogodišnju djevojčicu koja je s roditeljima uselila u kuću.

Prema njezinim pričama, Robert je prema njoj bio još gori te ju je u više navrata napao, pa je naposljetku, 1994. godine, završio u tamošnjem muzeju u kojemu je i danas prava atrakcija.

Posjetitelji muzeja Fort East Martello tvrde da i njima pravi probleme tako što im kvari opremu, a s godinama se pojavila nekolicina novih svjedoka koji su se navodno uvjerili kako se miče i namiguje.

Pa, nađete li se ikada na tom floridskom otoku, dobro se zagledajte u Roberta jer bi vas baš on, ako je od volje, mogao uvjeriti u postojanje paranormalnog.