Razgovarali smo s Dunjom Kovač, jednom od predavača na prvoj konferenciji o psima - Real Dog Conference koja nam je otkrila osjećaju li psi i na koji način.

Tko je Dunja Kovač?

Dunja je po struci je doktor veterinarske medicine koji se bavi poremećajima u ponašanju pasa i mačaka i provođenjem bihevioralne modifikacije. Pri ASPCA, postala je certificirana za provođenje SAFER i MYM programa (Certified Canine Assessor) - za rad sa psima u uvjetima prihvatilišta, provođenje bihevioralne evaluacije i bihevioralnih protokola, uz procjenu uzroka i stupnja agresije i procjene udomljivosti.

Pod mentorstvom jednog od najvećih stručnjaka iz oblasti bihevioristike - Dr. Sophia Yin - certificirala se za “Low stress handling and behaviour modification protocols” pasa i mačaka. Na Kinološkoj Akademiji u Beogradu je moderator i predavač na kursu za Profesionalne šetače pasa, kao i predavač na kursevima za Profesionalne hendlere i za Kinološke suce.

U Novom Sadu osnovala je svoj edukativni centar za vlasnike i kućne ljubimce “Pets & Science” gdje je razvila jedinstveni sistem savjetovanja vlasnika i rješavanja problema u ponašanju pasa i mačaka. Jedan je od autora “Priručnika za odgovornog vlasnika psa”, kao i autor mnogobrojnih stručnih tekstova, predavanja i radova.
       

1. Na koji način nam psi pokazuju svoje emocije? Osjećaju li onu našu bol, potištenost?

Psi komuniciraju sa nama putem neverbalne komunikacije tj govorom tijela i takozvanim - smirujućim signalima. Psi kao i sve životinje su pacifisti jer je to prirodni instinkt preživljavanja koji osigurava opstanak. Pas sa smirujućim signalima teži uvijek prvo da izbjegne konflikt, da nam da do znanja da mu nije ugodno, da mu treba da se sklonimo ili želi on da se skloni, te znakovima upozorenja također upozorava da mu je nelagodno.

Mi u većini slučajeva pogrešno protumačimo tu neverbalnu pseću komunikaciju, ne prepoznajemo smirujuće signale kao ni znakove upozorenja, te zapadnemo u problem „odjednom“ – a ništa nije „odjednom“ jer pas prije toga čitavim spektrom ponašanja komunicira sa nama. Upravo sve ovo je i odraz emocija kod psa. Danas se zna da su psi osjećajna bića koja osjećaju strah, bol i stres, te da nanošenje istih predstavlja zlostavljanje, i psihičko i fizičko i po Zakonu o zaštiti životinja je sve to kažnjivo.

Govorom tijela pas nam pokazuje sreću, radost, uzbuđenost, strah, nesigurnost, nelagodu itd... i upravo je naš zadatak da znamo govoriti „pseći jezik“ jer samo tako možemo imati pravilnu komunikaciju. Čari domestikacije su dovele do toga da nas psi itekako promatraju, naš govor tijela, našu rutinu, navike, te samim time „znaju“ i ponašamo li se mi „normalno“ ili smo pak zapali u neku vrstu depresije pa taj dan nismo otišli na posao i ustali iz kreveta. Psu je to tada čudno jer smo prekinuli našu rutinu, ne radimo uobičajene stvari, usporeni smo, tihi. On tada teži da nas „vrati“ u 'normalu' pa nas ili gurka njuškom, šapama, laje, leži pored nas i čeka da se mi povratimo. Isto je i kada smo baš bolesni pod temperaturom pa se pas ne odvaja od nas... On ustvari čeka da mi opet budemo oni „stari“ na kakve je on navikao i da se vratimo rutini.

Psi su bića navike, te svaka promjena im je čudna, a ako je ona prevelika (smrt vlasnika, promjena doma....), može biti toliko stresno za njega da se ne može nositi sa time.

Foto: Dreamstime
   

2. Nekoliko istraživanja je pokazalo da će pas prije prići čovjeku koji pati nego onome dobre volje? Je li to zaista tako i ako je, zašto?

Da, pokušalo se objasniti je li to doista tako i događa li se to te se došlo do toga da su psi navikli na ljude onakve kakvi su oni generalno – hodaju određenim ritmom, prilaze na određeni način, ostvaruju kontakt tj. upoznavanje, imaju određenu jačinu glasa I ton.

E sad kada imamo ljude koji su “drugačiji” bilo da su usporeniji, stariji, slabo pokretni, mlađi, djeca, bilo da su drugačiji zbog bolesti - to je psima “čudno” jer vide nešto što ne vide svaki dan – misli se na govor tijela i pokrete, ne na fizički izgled kao takav, te psu je prirodno da on mora provjeriti i proučiti što se događa. Zato psi generalno više prilaze djeci, jer djeca su mala, brza, piskutava podsjećaju na neke životinjice, te su psima zanimljiva za igru. Isto tako, psi radije prilaze i starijim ljudima, jer su oni usporeni i nekad djeluju smirujuće. Od tuda to da psi blagotvorno djeluju i na bolesne ljude – u depresiji ili pak prikovane za krevet, vrlo su brižni i teže da “oporave” čovjeka kako bi se igrao sa njim.

2. Kakve nam signale pas daje ako ga nešto muči?

Neverbalnu komunikaciju smirujućim signalima vrlo je važno poznavati. To je čitav spektar različitih reakcija, pojedinačnih dijelova tijela na psu – oči, usta, uši, glava, trup, rep…. Pas je kao slagalica, tek kada sklopimo pojedinačne komponente u jednu cjelinu možemo pravilno protumačiti što nam pas poručuje, a sve ovisi o kontekstu, jer ponašanje psa je produkt unutarnjeg djelovanja ( hormoni) i vanjskog utjecaja (okolina i čovjek). Znači jedno te isto ponašanje u dvije različite situacije može imati različito značenje, zato kada tumačimo ponašanje nikada ne smijemo zanemariti kontekst, uzrok i posljedicu. Smirujući signali su univerzalni neverbalni jezik koji sve vrste životinja posjeduju, sa specifičnim razlikama, ovisno o vrsti kojoj pripadaju. U ljudskom svijetu to bi izgledalo kao da možemo putovati svijetom i razumjeti i govoriti svaki strani jezik. 

Najčešći smirujući signali koje bi trebali znati prepoznati i protumačiti su:

- OKRETANJE GLAVE U STRANU - ovo može biti samo suptilan pokret, jedva primjetan, može biti jače okretanje glave i vraćanje u prvobitan položaj, ili ostavljanje glave u stranu. Svrha ovog pokreta je da se umiri situacija i splasne tenzija. Skretanje pogleda u stranu, ali ne okretanje glave, ima isto značenje, 

- OKRETANJE LEĐA - ovo je veoma umirujući i prijateljski pokret. Ni jedna životinja neće okretati leđa nekome ako nema povjerenja u njega, i ako zna da će možda biti napadnuta. Isto tako, u kontekstu izbjegavanja sukoba, ovo je veoma moćan pokret, jer pas koji okrene leđa drugom psu nesumnjivo mu stavlja do znanja da nije zainteresiran za sukob. 

- LIZANJE NOSA - još jedan pokret koji psi koriste kada se osjećaju nelagodno ili nesigurno. Ovo je znak da trebamo prekinuti sa onim što radimo.

- UKOČEN STAV - ovakav zamrznut stav se uglavnom zauzme kada drugi, puno veći pas naglo priđe i počne njuškati. Ovo je znak straha ali u isto vrijeme i pokušaj da se “neprijatelj” otjera.

- USPOREN HOD I POKRETI - ovi pokreti mogu biti toliko usporeni da nama izgleda da se pas čak ni ne pomiče. Ovo se uglavnom događa čim pas uoči drugog psa, čak i na velikoj udaljenosti, ili u situacijama kada je puno događanja okolo, pa pas na taj način želi smiriti cjelokupnu situaciju.

- POZIV NA IGRU - Ovaj pokret je dobro poznat, kao i njegovo značenje. Ovo je prijateljska gesta i poziv na druženje i sklapanje novih poznanstava. Isto tako, ovo je znak da igra počinje, iako sve što potom slijedi, može nama ponekad izgledati kao agresivna (neprijateljska) interakcija.

- SJEDEĆI POLOŽAJ- ovo može biti popraćeno zajedno sa okretanjem leđa i sjedanjem, ili samo sjedanjem kada neki drugi pas prilazi. Ovu gestu psi koriste kada nisu sigurni u namjeru drugog psa, ali žele staviti do znanja da oni nisu prijetnja. 

- LEŽEĆI POLOŽAJ - postoje dva položaja - na leđa i na trbuh - ako pas legne na zemlju na leđa, pokazujući trbuh i genitalije je znak podređivanja. Ali ako legne na trbuh, to je znak smirivanja situacije. Ovo se često događa kod štenaca, ako igra postaje gruba, pa jedno štene naglo “prekine” igru tako što legne. U ovom slučaju to je znak “stani”. Također, ovo znači i znak “stani” ako se pas umorio od igre ili interakcije sa drugim psima, pa lijeganjem na zemlju signalizira kraj. Isto tako, ovo ponašanje manifestiraju plašljivi i nesigurni psi u interakciji sa drugim nepoznatim psom.

- ZIJEVANJE - ovo je jedan od najčešćih znakova stresa, i pokušaja da ga se pas oslobodi. Ako pas zijeva van konteksta spavanja, onda je to znak da mu okruženje i društvo u kojem se trenutno nalazi ne odgovara. 

- NJUŠKANJE TLA - ovo može biti samo kratko njuškanje nečega, i naglo podizanje glave, može biti u nekoliko ponavljanja, ili pas može i po nekoliko minuta držati njušku dolje konstantno nešto njuškajući. Sve ovo ovisi o situaciji u kojoj se pas nađe i koliko je intenzivan stimulus koji pokreće ovakvo ponašanje. Naprasno njuškanje se javlja kada se pas nađe u nepoznatoj situaciji, kada mu drugi pas ili čovjek naglo i iznenada priđe, ili kada je nesiguran što će njegovo ponašanje imati za posljedicu (dolazak na poziv).

- MAHANJE REPOM - dobro poznato mahanje repom nije uvijek prijateljska gesta. Psi mašu repom i kada su agresivni kao i kada su uplašeni, samo intenzitet mahanja je različit kao i sami pokreti. Mahanje repom također ima još jednu ulogu, a to je da nam da do znanja da je pas prijateljski nastrojen i da ne želi sukob (vikanje, grdnja).

- POSTAVLJANJE IZMEĐU NEČEGA - ponekad interakcija između dvije osobe, ili dva psa, ili osobe i psa možda naizgled djeluje previše intenzivna ili na rubu sukoba (grljenje dvije osobe) i u tim situacijama treći pas može prići i pokušati fizički “razdvojiti” te dvije osobe ili pse tako što će stati između i na taj način “natjerati” ostale da se smire. 
Svi ovi signali trebaju nam biti znak da trebamo nešto promijeniti u pristupu, da pomognemo psu a i nama da izbjegnemo na vrijeme konflikt.

3. Kako onda pomoći psu koji pati?

Patnja može biti fizička ili psihička – fizička je “bol”, nanošenje tjelesnih ozljeda, uskraćivanje hrane i vode, zanemarivanje, loša higijena itd. Kada govorimo o ozbiljnom zlostavljanju, potrebno je zakonski najstrože kazniti. Također postoji i ta skrivena psihička patnja koja je nevidljiva netreniranom oku pa prolazi neopaženo, dok se nešto ne dogodi “odjednom” kao ugriz… A ništa nije odjednom, jer rekli smo postoji čitav niz znakova upozorenja i smirujućih signala. Kada nam pas daje do znanja da je uplašen, anksiozan, pod stresom možemo mu pomoći uvijek tako što ćemo ga maknuti iz te nelagodne situacije, pomaknuti se od okidača, i promijeniti način i tehniku daljnjeg rada ili prilaska.  

Nema ništa naglo, ništa “odmah i sada”, nema “suočavanja” sa strahom, ne sa psima. Sa njima se radi polako, postepeno, ispod praga tolerancije, gdje pas još nije zapao u napade panike i frustracije, jer ako to dozvolimo onda govorimo o psihičkom zlostavljanju. Uplašenim i istraumatiziranim psima možemo pomoći tako što ih razumijemo na prvom mjestu, razumijemo ta psihička stanja, imamo dovoljno strpljenja i volje da radimo polako i dosljedno sa njima uz stručne ljude. Ono što nikako ne smijemo napraviti je da takva stanja pogoršavamo – bilo da kažnjavamo psa jer se “boji” tako što ga guramo da se suočava sa strahom, bilo da ga ostavimo da se sam od sebe snađe.

4. Organizacija PNAS provela je istraživanje kroz koje su dokazali da psi, baš kao i ljudi, prolaze prave ljubavne brodolome, ali i zaljubljenost? Kako to komentirate?

Na ovo pitanje ne mogu primjereno odgovoriti – trebala bi prvo detaljno pročitati cijelo istraživanje, ali taj fenomen ljubavi i zaljubljenosti ima samo čovjek jer se to nalazi u frontalnom korteksu, tj. čeonom režnju, dijelu mozga koji ima samo čovjek. To su složena emotivna stanja koje nemaju životinje, te je to antropomorfizacija (davanje ljudskih osobina životinjama) koja nije znanstveno utemeljena. Psi osjećaju “ljubav” prema vlasniku, luče oksitocin (hormone ljubavi) u interakciji sa vlasnikom, kao što kuja luči oksitocin prema štencima. Zato se kaže da psi zaista vole svoje vlasnike, ali psi između sebe nikada ne luče oksitocin, te se kaže da je to eto domestikacija napravila, otuđila psa od vlastite vrste, gdje pas više voli čovjeka od drugih pasa. 

Što se tiče “ljubavnog brodoloma” tu se govori o pojmu stresa i depresije kada pas izgubi vlasnika npr. gdje pas ostaje bez nekoga tko mu je bio suputnik i prijatelj. Odjednom njegov svijet se skroz promijenio, sva rutina je nestala, te je to za psa jako stresno. I psi itekako pate od depresije, pa se tu govori o “slomljenom srcu” kako mi to nazivamo. Ali ovo se nikada na tom nivou ne događa između pasa – oni se mogu razdvojiti, pa im je to opet čudno i promjena rutine, ali se brzo prilagode drugim uvjetima, dok gubitak vlasnika teško podnose.

5. Mnoge pse muči anksioznost – kako je prepoznati i kako pomoći psu?

Anksioznost je stanje uznemirenosti, napetosti i strepnje koje nije vezano za konkretan objekt ili situaciju (kao što je slučaj sa strahom). Pas ima osjećaj da će se ”nešto strašno dogoditi”, uznemiren je, često osjeća i/ili ispoljava psihomotornu napetost i nemir. Anksioznost može biti kratkotrajno stanje (npr. u situacijama pojačanog stresa) ili dugotrajno izraženo stanje koje psu ozbiljno narušava svakodnevno funkcioniranje.  
Simptomi anksioznosti mogu biti različiti (grizući stvari po kući, često mokrenje na neprikladnim mjestima, lajanje i zavijanje tijekom noći, lizanje i grizući ekstremiteta, gledanje u jednu točku i podrhtavanje itd…)
Anksioznost razdvajanja je najčešći oblik anksioznosti koji susrećemo kod pasa, i on je povezan sa strahom od samoće gdje se pas pokušava “rasteretiti” tog negativnog osjećaja manifestirajući neprikladne oblike ponašanja - destruktivna ili eliminatorna. Anksiozni psi su u stanju konstantne uznemirenosti i strepnje, često su hiperaktivni, sa naglim i neartikuliranim pokretima, izražena je lokomotorna napetost cijelog organizma bez mogućnosti smirivanja i odmora.

Ovakvi psi često mogu imati agresivne ispade ako im se netko želi približiti ili dodirnuti, a sve iz razloga smanjenja tolerancije (nadražljivosti) uslijed konstantnog stresa.
Anksiozno ponašanje izazvano separacijom (odvajanjem) od vlasnika se uklanja terapijom, koja uključuje nekoliko terapijskih postupaka, a to su desenzibilizacija (stvaranje postepene navike na nešto novo), kontrauvjetovanje (mijenjanje emotivnog stanja iz negativnog u pozitivno), eliminacije uzroka, asocijacije (povezivanje samoće sa poslasticama i nagradama).

Također, dobra strana ovog problema je što se radi o naučenom ponašanju, te se ono kao takvo može i "odučiti". Isto tako, važna stavka ovakvog procesa terapije je preventiva, tj. spriječiti psa da radi nedopuštene stvari kada ostaje sam, koliko je to moguće u našem odsustvu, što uključuje - angažirati povremeno "čuvalice" ili prijatelje da prošetaju psa, odvođenjem psa u dnevni boravak, držanjem psa u ograđenom prostoru, sklanjanjem predmeta koje često uništava itd.

6. Mogu li se stanja poput depresije ili anksioznosti prenijeti s čovjeka na psa?

Ako govorimo o ozbiljnim psihičkim poremećajima vlasnika gdje dolazi do zanemarivanja potreba životinje ili pak do nasilnog ponašanja prema psu, onda naravno pas pati zbog toga i postaje žrtva. Ali ne možemo baš depresiju i anksioznost kod vlasnika prenijeti na psa kao “zaraznu bolest”. Možemo eventualno reći da zbog narušenog psihičkog stanja vlasnika koje dovodi do promijene svakodnevne rutine navika, u psu izaziva stres uslijed neizvjesnosti zbog novonastale situacije. Pas je tada uznemiren i potišten, te to stvarno izgleda kao da se i pas “razbolio od brige” za vlasnikom. 

7. Psi su ipak najpoznatiji prema iskazivanju bezuvjetne ljubavi? Na koje sve načine pokazuju ljubav prema ljudima koje vole?

Da, to se često kaže da nam psi nude takvu ljubav… Međutim, psi su oportunisti i teže preživljavanju. Mi njima nudimo, hranu, smještaj, pažnju. Nisu rijetki slučajevi da su psi (uglavnom na selima) uslijed nedostatka tih resursa odlazili u druga domaćinstva i ostajali tamo gdje su to dobivali, te kada su prvobitni vlasnici htjeli vratiti ih kući, oni jednostavno nisu htjeli ići sa njima. Je li to bezuvjetna ljubav? Ne bih rekla. Kada to kažem ispada da pse shvaćamo zdravo za gotovo, a to nikako nije dobro. Mi itekako moramo zaslužiti njihovu pažnju i ljubav, i odnos vlasnik-pas je rezultat međusobne suradnje i razumijevanja, a ne neka diktatura i nametanje umjetne hijerarhije. Ako smo mi dobri prema psu, pas će biti još bolji prema nama - oni su tu da nam podižu raspoloženje, da nam izmame osmijeh na lice, da nas slušaju kako se jadamo o problemima bez da nam nešto prigovore, oni su jednostavno tu da nam život bude ljepši samo ako mi naučimo uistinu ih razumjeti.