U našem najnovijem specijalu pobrojali smo deset najpoznatijih horor filmova koji su dijelom inspirirani stvarnim događajima. Istražili smo što još o tim pričama treba znati, odnosno što su nam redatelji i scenaristi 'zaboravili' reći

Egzorcizam Emily Rose

Egzorcizam Emily Rose (2005.) nedvojbeno je jedan od najboljih horora snimljenih u novom mileniju. Djelo definitivno nije nadmašilo Istjerivača đavla (The Exorcist, 1973.), film koji je na platnima proslavio ovu temu, ali je neosporno ostavio dubok dojam na sve koji su ga pogledali.

Priču zapravo pratimo kroz suđenje ocu Richardu Mooreu, svećeniku optuženom za ubojstvo Emily Rose (19) iz nehata. Naime, upravo je Moore nad njom vršio egzorcizam, i to nakon što je zamoljen od njezine obitelji da takvo što učini jer djevojci klasična medicina nije bila od pomoći.

Njezina službena dijagnoza je glasila epilepsija i psihoza, ali budući da djevojka tijekom brojnih napadaja proživljavala 'demonske vizije i manifestacije', obitelj i Moore zaključuju da je riječ o opsjednuću.

Porota tako tijekom suđenja dobiva na uvid užasavajuće detalje koji su obilježavali silne muke glavne junakinje (ostavit ćemo da to sami pogledate ako niste), između ostalog i audio zapis samoga egzorcizma, ali optužba ostaje ustrajna u tome da je Moore kriv za njezinu smrt zbog nebrige o njezinom zdravstvenom stanju.

Moore na kraju biva proglašen krivim, ali ipak izlazi na slobodu jer je sutkinja uvažila preporuku šokirane porote i u kaznu mu uračunala svo vrijeme provedeno u pritvoru.

Anneliese Michel

Egzorcizam Emily Rose inspiriran je životnom pričom Njemice Anneliese Michel, koja je umrla 1. srpnja 1976. u 23. godini.

Michel je umrla izgladnjela, dehidrirana i upaljenih pluća (na kraju je imala tridesetak kilograma), a za njezinu su smrt odgovarali roditelji te svećenici Ernst Alt i Arnold Renz, kojima je stavljeno na teret da djevojci nisu omogućili adekvatnu liječničku pomoć dok je još za nju bilo nade.

Optuženici su na kraju osuđeni za ubojstvo na šest mjeseci zatvorske i tri godine uvjetne kazne, ali su naposljetku ipak pušteni na slobodu jer je sud kasnijom odlukom ukinuo dio presude koji se odnosio na odlazak iza rešetaka.

Cijeli je slučaj tada privukao golemu medijsku pažnju, ali je na svojevrstan način još uvijek aktualan jer grob nesretne djevojke i danas pohode vjernici.

Alergična na religijska obilježja

Anneliese Michel, rođena u Liebfingu, je bila duboko religiozna katolkinja koja je mise pohodila dvaput tjedno, te je prvi epileptični napad pretrpjela kada je imala 16 godina.

Koju godinu kasnije je prebačena u psihijatrijsku bolnicu zbog epilepsije u kojoj je isprva uzimala antikovulzijske lijekove, no budući da je počela prijavljivati kako posvuda viđa 'vražja lica', liječnici su u terapiju uvrstili i Aolept, kojim su se tretirale razne psihoze i šizofrenija.

Stanje joj se nažalost samo nastavilo pogoršavati, pa je uskoro priznala da halucinira tijekom molitvi, da u glavi čuje demonske glasove, a s vremenom je postala i takoreći alergična na religijska obilježja te suicidalna.

Tako se  tijekom hodočašćenja u San Damianu žalila da joj zemlja gori pod nogama, zazirala je od raspela i slika svetaca, a rečeno je i to da su drugi hodočasnici zapazili da se u njezinoj blizini osjeća užasan vonj.

Michel je svoje simptome počela pripisivati opsjednuću, a kada su se s njezinom procjenom složili i članovi obitelji, krenula je potraga za svećenikom voljnim da izvrši egzorcizam.

Nakon što je obitelj nekoliko svećenika odbilo, na takvo što je pristao Ernst Alt, kojem se po odobrenju biskupa Josefa Stangla pri izvršavanju drevnog obreda pridružio Arnold Renz.

Njih su dvojica egzorcizam vršili jednim ili dvaput tjedno narednih deset mjeseci (sveukupno ih je bilo 67 i trajali bi do četiri sata), a u međuvremenu su Anneliese i njezini roditelji u potpunosti odbacili medicinsku terapiju.

Budući da je djevojka ujedno u potpunosti prestala jesti, njezin je posve iscrprljeni organizam podlegao nemoći, te je na suđenju medicinski vještak napomenuo da je mogla biti spašena samo da su je svećenici i roditelji tjerali da unosi hranu. 

Šest demona

Premda su stručnjaci sudu objašnjavali kako je Michel bolovala od epilepsije koja se počela ispoljavati kao paranoidna psihoza (uz komponente šizofrenije), Alt i Renz su ostali dosljedni tvrdnji da je nesretna djevojka bila opsjednuta.

Dapače, izjavili su da se u njoj nalazilo šest demona: Lucifer, Adolf Hitler, Juda Iškariotski, Neron, Kain i pali svećenik Fleischmann, a sudu su predstavili i iznimno uznemirujuće audio snimke sa samih obreda.

Očekivano, to im nije bilo od pomoći unatoč tome što su glasovi koji su iz nje dopirali zvučali upravo demonski, kao ni navodi da je takva krhka bila toliko snažna da su je jedva uspijevali držati. 

Kao što smo već rekli, proglašeni su krivima za nemar te je u sudskim spisima ostalo upisano da je Michel bila tek psihička bolesnica.

Tračak nade da mogu dokazati suprotno im se ukazao gotovo dvije i pol godine otkako je umrla, a nakon što je roditelje kontaktirala jedna karmelićanka koja im je kazala kako je imala viziju da je tijelo Anneliese netaknuto.

U veljači 1978. godine je stoga organizirana ekshumacija (službeno su roditelji zatražili da je se premjesti u kvalitetniji lijes), ali je u spisima navedeno da je tijelo djevojke bilo očekivano raspadnuto premda to roditelji nisu mogli vidjeti jer im je, kao i svećenicima, onemogućen pristup.

- Anneliese je bila vrlo srdačna, draga i poslušna djevojka. Naravno sve dok iz nje ne bi progovarali demoni. Umrla je kako bi izbavila druge izgubljene duše, kako bi ih iskupila od njihovih grijeha - izjavila je prije desetak godina njezina majka Anna, čije je jedna životna epizoda silno zainteresirala psihologe koji su pokušavali objasniti probleme njezine kćeri.

Naime, Anna Michel je 1948. rodila izvanbračno dijete te je to do te mjere osramotilo obitelj da je bila natjerana da nosi crni veo na dan kada se udavala za Josefa, Anneliesinog oca, koji je također bio vrlo pobožan čovjek i čije su tri sestre bile redovnice.

Psiholozima je taj detalj samo potvrdio ono u što su sumnjali, da je Anneliese odrastala u vrlo strogim okolnostima te da su prevelika moralna očekivanja izražena kroz katolički odgoj i autoritativni otac u njoj izazvali strah.

Dapače, otkrili su i to da je Anneliese još kao curica vjerovala da mora ispaštati za grijehe svoje majke, a od njezinih školskih kolega su doznali i to da je svojevoljno ispaštala za grijehe vršnjaka koji su se kao djeca šezdesetih otimali tradicionalnom odgoju.

Stručnjaci su stoga formirali mišljenje da je Michel mentalno popustila pod tim neprestanim i silnim pritiscima, te je ostalo pitanje zbog čega je u glavi formirala opsjednutost kao izlaz.

Naime, nisu se mogli složiti je li opsjednuće za Anneliese predstavljalo najekstremniji oblik ispaštanja za grijehe svijeta kojim je bila okružena ili joj je to omogućavalo da se obračuna s okolnostima u kojima je bila odgajana bez straha da će za to biti kažnjena.

Kako bilo, za sve njih je ostala tek mentalno oboljela osoba kroz čiju su se psihozu izražavali religijski motivi, a s čime se druga strana nikada nije pomirila. Za neke je ona ostala najgori primjer i dokaz da sile zla itekako mogu mučiti čovjeka u inat Bogu.