Kažu da nas tamo čekaju naši dragi pokojnici. Ne morate se bojati, poručuju nam svima oni koji su umrli, a zatim se vratili u svoje tijelo - smrt nije kraj. S one strane život počinje...
'Vjerujem u Boga, ali nije On taj strašan sud. On poziva'
Nije bilo susreta prilikom tog putovanja. Osim sa samim sobom. Nisam došao do mjesta, ali vjerujem da sam osjetio blizinu i poantu susreta. Svatko će se suočiti sa sobom jednom i to jest savršen koncept pravde. Sobom koji si mogao biti da si nepogrešivo slijedio savjest. I, iako vjerujem u Boga, nije on taj strašni sud, niti djelitelj kazni, porota ili sudac. On je onaj koji nas poziva, kao mladenci u svatove. No ako dođeš nespremljen, neuredan, zapušten, pri susretu s onima koji pripadaju tamo, sam nećeš moći ući od sramote, iako poziv i dalje stoji.
***
Rekao je da bi volio da mu napišem pjesmu. Odgovorio sam mu da hoću i jesam, četiri godine kasnije. Mogao sam i ranije, ali to onda ne bi bio događaj već namjera, a to bi se osjetilo, što ne bi usrećilo ni mene, a sigurno ni njega. Ovako Dalibor Prochazka govori o velikom hitu 'Ostani tu' koji je u izvedbi njegovog kolege, popularnog pjevača Massima Savića mjesecima 2016. godine harao radijskim eterom i nacionalnim glazbenim top listama. Dalibor Prochazka ne piše namjenski, on čeka da mu pjesma dođe i tek kad je osjeti, pusti je od sebe. Koliko god to trajalo. Na njegovim službenim internetskim stranicama piše da je pjevač, glazbenik, tekstopisac i skladatelj. No on maše glavom, objašnjava da nije ni jedno od toga.
'Posljedice kliničke smrti? Imam uvid u misli i namjere drugih ljudi'
Dalibor je sa samo 18 godina doživio kliničku smrt. Bio je to nespretan splet okolnosti. Nekoliko detalja je presudilo; sparan dan, bojler koji pušta plin i Dalibor se srušio. Minute su prolazile, a on je bio mrtav. Njegovo tijelo bespomoćno je ležalo na tlu kupaonice, čekajući da ga netko spasi, a njegova duša krenula je na zaseban put. Danas kaže kako mu je to iskustvo iz temelja promijenilo život. Kliničku smrt doživljava kao prekretnicu u svom razvoju. Ono što mu se dogodilo sa 18 godina prouzrokovalo je godine lutanja i košmara, postavljanja bezbroj pitanja, traženja odgovora, pokušaja racionaliziranja. Skupljao je, objašnjava, i ponovno lijepio komadiće samog sebe. Dugo se tražio, a onda se pomirio. Sa sobom i sa Bogom. Prihvatio je ono što mu je smrt ostavila, dar razumijevanja, osjećaja za sebe i druge, za fine nijanse kojima nepogrešivo odvaja dobre od loših ljudi, za sitne, gotovo nevidljive detalje koji iz života prelaze u pjesme.
- Koje su posljedice kliničke smrti koju sam preživio? Intenzivno doživljavam ljude. Ne pitajte kako, ali imam uvid u njihove namjere, misli pa i dubine njihove podsvijesti. Vidim čak i ono što i njima samima ostaje skriveno. Taj uvid može biti površan, ali često doseže granice podnošljivosti. To zaista zna biti naporno i nije jednostavno živjeti s tim. Iako, nikome s kim nisam blizak, nikada ne bih dao povod da to vidi. Nastojim se ponašati kao da toga nema. U početku je to bilo strašno i trebalo mi je dosta vremena da se naučim živjeti s tim. Ni danas ne znam posljedice tog mog susreta sa smrću. Odnosno, ne znam ih sa sigurnošću jer ne mogu znati kako bih živio da njih nema, ali mislim da su ipak velike. Nebrojeno puta sam poželio da ne vidim to što vidim, ne čujem to što čujem i da ne shvaćam to što shvaćam na načine na koje shvaćam. Ako me pitate što je to, ne znam, morat ćete pitati ljude koji me znaju jer ne volim govoriti o tome niti je lako objasniti. Jer to nije pogađanje brojeva na lotu ili savjeti kako dobiti posao. Nije ni tarot. Riječ je jednostavno o kratkim blicevima, uvidima. Moje misli nikad ne prestaju, a s njima ne staje ni razmišljanje. Ta viđenja dolaze, a ja kaskam za njima i razmišljanjem pokušavam dokučiti njihov smisao i logiku. To dijelim samo s odabranim ljudima u svom životu. Ostali, oni koji me znaju tek površno, mogli bi ostati zbunjeni ovime što govorim. Mogli bi me gledati i slušati to što pričam s osjećajem nevjerice, a vjerojatno i nečim težim. No meni je sve to manje važno. Ta unutarnja borba koju već desetljećima vodim sam sa sobom je teška i iscrpljujuća, ali veliko je oslobođenje uobličiti je i izraziti... To je jedan od razloga zašto sam odabrao umjetnost. Kroz nju se izražavam. Moja pjesma 'Izgubljeni grad' ima to u sebi. Refren pjesme kaže ...u sebi tonem k'o brod / u sebi tonem kao lađa / u meni umire nešto / i nešto novo se rađa...
Jedan od kratkih uvida u budućnost koje spominje doživio je prije 20-ak godina, u ratno vrijeme, kada je s prijateljem, koji ga je nekoliko godina prije, našao u nesvijesti na podu kupaonice i spasio mu život, otišao u izlazak. Dalibor kaže kako ga je cijelu noć mučila nejasna predodžba da će nešto poći po zlu. Misao se nije dala oblikovati, ali je kvarila raspoloženje večeri. U jednom trenutku, nepoznati muškarac uperio je pištolj u Daliborova prijatelja. Prijetio je da će ga ubiti. Srećom, to se nije dogodilo, ali je izbjegnuta tragedija pokazala Daliboru do koje mjere mu je intuicija razvijena.
Od Daliborove kliničke smrti prošle su 22 godine. Danas je oženjen i otac troje djece. Kada mu se smrt dogodila, bio je srednjoškolac koji je u Kutini živio sa roditeljima i sestrom. Dvorište obiteljske kuće dijelili su s Daliborovim djedom i bakom. Ako bi raj tako izgledao, govori kao odrastao, ne bi mu trebalo ništa više. No taj dan raj je zamijenio pakao.
- Dogodilo se usred bijela dana. Bilo je ljeto, ljepljivo, vruće i sparno. Odlučio sam se istuširati. Međutim, bojler se, kasnije se ispostavilo, bio pokvario te je puštao plin, a prostorija je bila svježe okrečena. Dakle, nesretna kombinacija te dvije činjenice. Zadnje čega se sjećam prije gubitka svijesti jest da sam, srećom ili Božjom providnošću, otvorio prozor. Domagoj, moj prijatelj, navratio je pukim slučajem do naše kuće i čekao da ja izađem. I zaista je čekao neko vrijeme. Kako ja nisam izlazio, shvatio je kako nešto nije u redu. Ključno je bilo to što sam otvorio prozor, koji je toliko mali da nam ni danas nije jasno kako je Domagoj ušao kroz njega. Zadnje trenutke svijesti iskoristio sam za taj čin. Domagoj je kroz prozor vidio mene u nesvijesti. Brzo je reagirao, pozvao je mog djeda u pomoć, a zatim se nekako ugurao kroz taj prozorčić. Tada je, uz pomoć djeda, započeo proces reanimacije. Vraćali su me u život sve do dolaska hitne pomoći. No unatoč naporima, moj puls se nije mogao napipati. I nije ga bilo neko vrijeme. I to je taj period koji se, kako su mi kasnije liječnici objasnili, naziva kliničkom smrću. Iz Domagojeve perspektive nevjerojatno je, kako kaže, da je cijelo vrijeme bio priseban i hladnokrvan, kao navođen. Međutim, njegov tata mi je poslije ispričao kako je Domagoj, došavši kući cijelu noć periodično plakao, od šoka. Bili smo djeca, četvrti razred gimnazije – prisjeća se Dalibor.
'Znao sam da umirem, ali sam bio svjesan da to ne želim'
Prijatelj i djed svim silama su nastojali natjerati Daliborovo srce da ponovno počne pumpati i tjerati kisik u mozak, no ono je odbijalo. Iako bez svijesti, Dalibor je znao da umire. Znao je da nekamo ide, ali nije shvaćao kamo:
- Osjećao sam da velikom brzinom idem prema gore, kao da me usisava usisivač ogromne snage, da se slikovito izrazim. Nisam vidio onu famoznu bijelu svjetlost o kojoj mnogi pričaju jer vjerojatno nisam otišao tako daleko. Povratka natrag u tijelo se ne sjećam, ali sjećam se putovanja prema gore. Mogu reći da je tijek svijesti tamo neprekinut, osjećaj je sličan onome kad čovjek tone u san, nemate osjećaj prelaska niti da se išta mijenja. Međutim, tamo se zaista sve nastavlja u okviru logike, nema čudnih i nespojivih elemenata kao u snu. Ja sam zaista znao da odlazim i osjećao sam silan strah. I stid jer sam bio uvjeren da će se moj život, strahovi i greške koje sam činio i sve što sam propustio za života učiniti, u detalje projicirati pred milijunima ljudi. Bio sam uvjeren da ništa neću moći sakriti, čak ni vlastite misli. Znao sam da umirem, ali sam bio svjestan da to ne želim. Htio sam se vratiti, ali izgledalo je kao da povratka nema. No oživljavanje je uspjelo. Kad su me oživjeli, sada već uz prisustvo Hitne pomoći, kažu da sam se tresao kao spojen na struju, nevjerojatnom frekvencijom i ponavljao: 'Bože, živ sam'. No ja se toga ne sjećam. Moje prvo sjećanje nakon toga počinje kasnije u bolnici – objašnjava i nastavlja:
- Gostovao sam u jednoj televizijskoj emisiji gdje je klinička smrt bila glavna tema. Tamo sam susreo ljude sa sličnim iskustvom. I uglavnom su doživljaji isti. Putujete nekamo, a ne znate kamo. No za razliku od njih, kod mene nije bilo susreta ni sa kim prilikom putovanja. Osim, koliko god pretenciozno zvučalo, sa samim sobom. Nisam došao do mjesta, ali vjerujem da sam osjetio blizinu i poantu susreta. Svatko će se suočiti sa sobom jednom i to jest savršen koncept pravde. Sobom koji si mogao biti da si nepogrešivo slijedio savjest. I, iako vjerujem u Boga, nije on taj strašni sud, niti djelitelj kazni, porota i sudac. On je onaj koji nas poziva, kao mladenci u svatove. No ako dođeš nespremljen, neuredan, zapušten, pri susretu s onima koji pripadaju tamo, sam nećeš moći ući od sramote, iako poziv i dalje stoji. Dakle, nisu te mladenci niti svatovi osudili, već tvoja nedostojnost.
Domagoj i Dalibor jedan za drugoga znaju gotovo otkad znaju i za same sebe. Možda ih je dodatno zbližila tragedija koju su skupa preživjeli, možda su u pitanju isti svjetonazori, no prijatelji su i danas.
- Redovito se družimo, šetajući i razgovarajući o životu, smislu života, pokušavajući odgonetnuti bit stvari, nešto kao što su peripatetici činili. Vjerujem da to drugim ljudima u najmanju ruku izgleda čudno. No to je moj način zabave i zaista uživam u tome. Ne privlače me, štoviše, abnormalno me opterećuju razgovori o vremenu, automobilima... Domagoj je navikao na moja pitanja, kao uostalom i svi meni bliski. Samo se nekoliko ljudi u mom životu snalazi u svemu tome. Uglavnom, shvaćam da je život stalno i intenzivno doživljavanje i intenzivno razmišljanje. Dok se ne dovede do razine shvaćanja. Naravno, puno čitam i učim o svemu, od teologije i filozofije do umjetnosti, biologije. Jednostavno stalno pokušavam spojiti točkice onog što vidim. Naravno i neizostavno, puno stvaram i pišem i svira. Sviranje, konkretno, mi je možda jedino mjesto gdje nema misli – govori o značenju glazbe u njegovom životu.
Dalibor svira klavir, akustičnu gitaru i bubnjeve. No klavir mu je glavni instrument. Tu se, kaže, osjeća kao kod kuće što se tiče tehnike i teorijskog znanja. Druge instrumente svira da se odmori od klavira.
- Iako, za kojim god instrumentom da posegnem, nemam namjeru da ga svladam, da se bilo kome dokazujem, da nekome nešto pokažem. Ne računam ni na kakvu korist. Pristupam glazbi kao religiji. To je jedna od svetih stvari u mom životu. Od nje ozdravljam. Pokušavam dosegnuti majstorsku razinu prije svega u razumijevanju, a tu otpada kriterij broja, tko će te slušati, koliko imaš svirki, koliko zaradiš i ostalo. Moj odnos s glazbom je čist. Vjerujem da je najveći doseg u svemu majstorska razina. Ne mislim da ju je dosegnuo samuraj koji maše mačem da zadivi ili profitira. I teško je pretpostaviti što bi od toga imao, a to je najtragičnije pitanje našeg vremena, onaj koji teše vještinu i nalazi mir, sam negdje na planini – kaže.
Osim glazbene karijere, u nekoliko navrata imao je prilike predavati glazbeni u različitim školama. Zaršio je Pedagošku akademiju pa mu je služebena titula diplomirani učitelj. Kad im je predavao, nastojao je klincima usaditi nešto više od samih nota.
- Svoj rad u školi bih mogao nazvati svakako, samo ne konvencionalnim. Osnovni cilj koji sam si postavljao je raditi na tome da djecu naučim kriterijima. Zašto je nešto dobro, a nešto loše i kako prepoznati to dvoje. Nit vodilja bila mi je prva rečenica diplomskog rada. Riječ je o Platonovom citatu 'Kakva je u državi glazba, takva će biti država'. Ta je izjava očito točna. Nije to samo stvar glazbe, već osviještenosti, smisla za estetiku, za detalje. Neosporiva je veza navedenog i kvalitete života. Volim za sebe reći da sam bio drugačiji nastavnik. U učionice sam donosio bubnjeve, gitare, bas gitare, služio se svime što su škole imale. Svirali smo, praktično radili, pjevali i uz to se stvarno dobro zabavljali i smijali. Ako djeca ne zavole to što uče, sve je uzalud. Bilo bi mi drago kada bi moji bivši učenici mogli o tome govoriti – rekao je.
'Pokojnoj majci već tri godine pišem pjesmu, ali ne mogu...'
Svojoj djeci ne priča o onome što mu se dogodilo prije 22 godine. Samu smrt pokušao im je objasniti kad mu je umrla majka, njihova baka.
- Ona je bila temelj onoga što jesam, korijen svega. Često smo cijele noći znali proveli razgovarajući, no to je tema za sebe. Nedostaje mi neizmjerno. Već tri godine joj pišem pjesmu, ali ne mogu. Iskreno, djeci malo toga objašnjavam, premali su. No starija kćer ulazi u doba kad se razvija apstrakcija. E to je moje područje, tu ja nastupam pa se žena može koju minutu odmoriti – kaže uz osmijeh.
Na pitanje boji li se smrti nakon svega što je doživio, Dalibor odgovara pričom o starcu koji hoda šumom i u naprtnjači nosi drva, žali se na težak život te priželjkuje smrt.
- Hoda on tako svaki dan i misli: 'Ne mogu više ovako... svaki dan isto. Da me barem nema.' Nakon što je spustio naprtnjaču da se odmori, dođe smrt i kaže: 'Zvao si me? Reci što si trebao?' A starac kaže: 'Da mi pomogneš da vratim naprtnjaču na leđa'. Dakle, strah od smrti je neminovan, ali kako bi bio što manji, ključno je kakav život živimo. Životom se rješava misterij smrti. Uglavnom, niti mrvicu ne sumnjam da se život nastavlja i da fizička smrt nije ništavilo i konačan kraj. Pouku koju sam ovim iskustvom stekao, nedavno sam sažeo u jednu pjesmu:
Kako mi to uzimamo zdravo za gotovo
Ono što imamo ili možemo izgubiti
Svaki dan je privilegija i nitko ne zna
Kojeg se jutra neće probuditi.
To je najkraće, najsmislenije rečeno. Kad bismo u ovom trenutku postali barem malo svjesniji da smo samo prolaznici ovdje, kolike bi samo svađe, netrpeljivosti, besmislice i gluposti istog trena nestale... Vrlo je jednostavno: Treba živjeti u službi savjesti i bez straha. I što je češće moguće radosno – kaže Dalibor Prochazka.
>>> Kraj drugog nastavka