Roberto Gonzales ranjen je 21. svibnja 1970 godine, dva mjeseca nakon što je stigao na bojište u Vijetnam. S obzirom da je ostao paraliziran, kod kuće ga je čekao dugotrajan i mukotrpan oporavak kako bi mogao nastaviti s relativno normalnim životom. 

Svoj je život tada odlučio posvetiti konjima i treniranju tih plemenitih životinja. One su pak u tolikoj mjeri obilježile njegov život da je upravo njih poželio vidjeti u posljednjim danima svojeg života. Naime, prije 10 mjeseci, punih 45 godina nakon ranjavanja u ratu, Gonzales je hospitaliziran zbog komplikacija oko infekcije kralježnice koja je povezana s njegovom ozljedom u ratu. 

Kako prolazi kroz svoje posljednje dane, obitelj mu je bez razmišljanja odlučila uslišiti posljednju želju i dovesti mu dva omiljena konja koja je smatrao najboljim prijateljima unatoč udaljenosti od 240 kilometara. 

Kada su Ringa i Sugara doveli do njegovog kreveta, konji su ga odmah prepoznali, a on je posljednjim atomima snage ispružio ruku da ih pomiluje. 

- Konji su njegov život. Treniramo i odgajamo konje već 30, 40 godina, izjavila je njegova supruga Rosario za KPNX. 

Roberto Gonzales je inače bio jedini djelomično paralizirani trener konja u Texasu, a njegova supruga kaže kako je bio ponosan što je mogao nastaviti služiti zemlji i zajednici uzgojem konja i stoke. 

- Iako on više ne može govoriti, na licu sam mu vidjela da je bio dirnut kada su mu prišli konji. Čak je i otvorio oči što više ne radi često, prisjetila se u isto vrijeme i lijepog i tužnog trenutka Rosario. 

- Zauvijek ću pamtiti taj susret. Liječnici nisu previše optimistični, no imamo vjere. Sada je sve u Božjim rukama, zaključila je.