Za nju pijesak nisu samo mala siva zrnca koja nježno klize niz prste. Pijesak u njenim rukama uvijek oživi, postane frenetičan, mami poglede i divljenje.

“Njen” pijesak, onaj na sprudu Drave kod Petrijevaca nedaleko od Osijeka, tijekom proljeća i ljeta poprima monumentalne oblike Posejdona, Neptuna, Zeusa, Artemide i drugih grčkih božanstava. Tek mali broj slučajnih kupača može vidjeti nevjerojatnu umjetnost koju stvaraju njene ruke, satima, da bi potom, sa zalaskom sunca, taj grčki bog nestao ispod prvog riječnog vala.

Samouku umjetnicu Dariju Prša (57) javnost je i upoznala upravo preko njenih pješčanih skulptura, koje je, prije nekoliko godina, slučajno snimio jedan fotograf.

Svjetlo i sjena su glavni 

- Skulpture u pijesku radim već pet godina. Počela sam ih raditi jer su me fascinirala savršena tijela grčkih bogova. Jednog sam dana došla na taj pješčani sprud na Dravi, na kojemu sam boravila i kao dijete, i iskopala podatni vlažni pijesak savršen za izrađivanje skulptura. U nekom igranju nastala je prva. U početku sam bila nestrpljiva pa sam skulpture od 4-5 metara izrađivala u dva sata, brzo, orgazmički uživajući u modeliranju. Napraviš, brzo to fotkaš, ‘jao što je dobro’, pa radiš odmah idući. Sad zaista uživam, pa to traje i po 4-5 sati, čak i po najvećem suncu koje mi prži leđa i ramena, ali ne odustajem. Izradila sam ih više od stotinu. Radeći ih, upoznala sam anatomiju, naučila naglasiti svaki mišić; sad bih željela i svaku žilu na ruci napraviti. Uvijek tražim položaj u pijesku da lik bude u dobrom odnosu na svjetlo i sjenu jer onda bude posebno zanimljivo gledati tu skulpturu uživo; ona se mijenja kako sunce izlazi i zalazi, čini se živa - priča Darija i dodaje:

To je život - prolaznost 

- Probudim se, pogledam kroz prozor da vidim kakvo je vrijeme, pogledam vodostaj Drave da vidim mogu li je pregaziti do tog spruda, uzmem svoj alat, sjednem na bicikli i rano ujutro sam već na gasu. Prije sam pijesak kopala rukama pa izgubila nokte, izgulila prste; sad samo gulim koljena jer klečim dok radim. Imam na njima već devetu kožu ovog ljeta. Ali ništa me ne može spriječiti da idem. Znala sam ići i kad je hladno, voda visoka do vrata, obučem termočarape, duboke gumene čizme, i ajde, gazi vodu. Presvučem se kada dođem tamo, stavim robu da se suši i radim. Napušten sprud. Nigdje nikoga. To je tako dobar osjećaj. Raditi nešto što se ispunjava. Napraviš to. Ostaviš to iza sebe. I ajde dalje - kaže.

Kad su njeni radovi “otkriveni”, mnogi su smatrali da su taj silan rad i trud suludi jer prekrasna skulptura nestane preko noći.

- Pa to je život. Prolaznost. Nikad mi nije žao kad taj rad nestane, a nestane čim se nivo vode podigne. Gledala sam i to nestajanje, kad četiri sata rada nestane u minuti, i u tome ima nešto moćno - dodaje Darija.