Kako prestati pušiti? Sve je u glavi, odgovara Irena Jurjević

Međunarodni dan borbe protiv pušenja 31. svibanj ove godine fokusiran je na "uplitanje duhanske industrije" u rad Svjetske zdravstvene organizacije. Kako WHO piše na svojim stranicama, ova industrija agresivnim pokušajima pokušava podcijeniti njihove pokušaje kontrole pušenja. Svake godine od posljedica pušenja cigareta umre oko šest milijuna ljudi, od kojih 600.000 zbog izloženosti pasivnom pušenju. WHO smatra da će do 2030. brojka umrlih narasti na osam milijuna i želi potaknuti vlade da ovu borbu stave u centar svojih aktivnosti. 

Ostaviti se pušenja nije jednostavno, no većina pušača razmišlja o tome. Na tržištu su dostupni brojni preparati, hipnoze, lijekovi i grupni radovi. Jedan takav grupni rad drži i Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije u svojoj udruzi Centar uspjeha. Razgovarali smo na koji način funkcionira takav rad i u čemu je zapravo najveća "kvaka". 

Koja je tajna uspješnog prestanka pušenja? 

Glavna „kvaka“ prestanka pušenja je u načinu na koji mislite o cigaretama i pušenju. Ako mislite „Blago pušačima jer mogu pušiti, a ja se moram odreći nečeg tako finog kao što su cigarete. Odvikavanje je tako teško!“, osjećat ćete se jadno i stalno ćete žudjeti za cigaretom. Ako mislite „Kako je dobro opet biti nepušač. Napokon sam se oslobodio/la robovanja nikotinu, ponovo sam slobodan/na!“, osjećat ćete se izvrsno. Ovo zvuči sjajno i zapravo je istinito i vrlo jednostavno, ali u praksi ljudi imaju puno načina samo-sabotiranja na putu do cilja - postizanja ovog stanja uma.

Kojom tehnikom se služite u radionici "Kako prestati pušiti?"

Stvar je u „reprogramiranju“ mozga. Naime, nitko nije rođen kao pušač. Pušenje je obrazac ponašanja koji smo naučili: tijekom određenog vremena programirali smo svoj mozak na to ponašanje. Sada je potrebno ugraditi nove neurološke putove u mozgu koji će nas upućivati na drugu vrstu ponašanja. Primjerice, kad ste nervozni i pod stresom automatski posežete za cigaretom – programirani ste da to radite uvijek na taj način. 

Sada, kao nepušač možete birati nove i korisnije načine koji će vam umanjiti nervozu i stres, i dati vam još veće zadovoljstvo od cigarete. Tijekom određenog vremenskog razdoblja (najviše tri tjedna koliko je potrebno da se izgradi neka nova navika, a koliko traje naša radionica) stvaramo i učvršćujemo nove neuronske puteve u mozgu. U tom slučaju, kad vas uhvati nervoza nećete posegnuti za cigaretom, već ćete na primjer, leći na kauč i opuštati se uz omiljenu glazbu, prošetati ili napraviti nešto što vas ispunjava – i osjećati se bolje nego s cigaretom. 

Pušačima se čini kako je teško dostići ovo stanje veselja zbog prestanka pušenja, jer neprestano imaju osjećaj da se žrtvuju; nečega odriču. Na radionici radimo na ponovnom postizanju ovog pozitivnog i poticajnog stanja, i to djelujući istovremeno na naš svjesni, kao i nesvjesni um. 

Na svjesnoj razini učimo tehnike koje nam pomažu u apstinencijskoj krizi (nije niti nužno da je svi osjećaju). Osvještavamo razloge zašto posežemo za cigaretom baš u određenom trenutku i otkrivamo koje emocije leže u podlozi pušenja. Također vježbamo tehnike upravljanja negativnim mislima. Kad razumijemo zašto nešto radimo, jasno nam je kako napraviti potrebnu promjenu. Na taj način učimo preuzimati kontrolu nad samima sobom, što je osobito važno u trenutcima iskušenja. 

Na dubokoj nesvjesnoj razini mijenjamo tvrdokorna i neučinkovita uvjerenja vezana uz pušenje i vlastiti identitet, kao na primjer „Ja sam pušač i potrebno je puno muke kako bih se ostavio/la cigarete.“ Promjenu postižemo koristeći pozitivne sugestije, u duboko relaksiranom stanju. Na radionici reprogramiramo svoj um na svjesnoj, kao i duboko nesvjesnoj razini.

Naš program inspiriran je knjigom Allena Carra „Lako je prestati pušiti“. Temelji se na radu s ovisnicima o drogama Bože Klapeža, koristeći realitetnu terapiju, kao i mom osobnom iskustvu rada s ovisnicima o teškim drogama. U programu koristimo brojne tehnike i metode iz raznih područja humanističke psihologije: kognitivno-bihevioralne psihoterapije, hipnoze i Neurolingvističkog programiranja (NLP). Grupa se sastoji najviše od 12 sudionika, kako bi se mogli individualno posvetiti svakom polazniku i njegovom problemu. Također, izmjenjivanje različitih iskustava polaznika, od velike je vrijednosti za pozitivne promjene.

Zašto je mozak najbitniji u dugotrajnom postupku, a ne neke druge metode?

Mozak je „središnji stožer“ tijela. On prerađuje informacije iz okoline, daje nam upute kako se ponašati i odgovoran je za reguliranje emocija. Ako mozak daje uputu „Zapali cigaretu, osjećat ćeš se bolje“, onda je to pravo mjesto za promjenu takve upute. U mozgu smo postali pušači, u mozgu se trebamo vratiti u stanje nepušača. Sve ostalo dolazi samo po sebi.

Koliko su doista učinkovite druge metode, poput hipnoze, akupunkture i lijekova protiv pušenja prema vašem mišljenju?

Za druge metode slabo znam. Hipnoza djeluje onda kada je čovjek stvarno spreman na promjenu. Zabluda je da vas hipnotizer može nagovoriti na nešto što niste spremni učiniti. Ako dođete s odlukom da ćete prestati pušiti, hipnoza je samo dodatni „vjetar u leđa“ toj odluci. Promjenu stvara osoba sama uz pomoć hipnoze kao tehnike, a ne sam hipnotizer koji nešto želi na silu mijenjati.

Što polaznici vaše radionice rade/uče kod vas?

Među brojnim tehnikama za ovladavanje apstinentskom krizom i ovladavanje samima sobom; svojim negativnim emocijama koje otežavaju odvikavanje, izrađujemo krizni plan (za posebne trenutke iskušenja „Samo još jedne cigarete“). Učimo kako ovladati negativnim mislima koje nas obuzmu u razdoblju apstinencije. Na primjer, što raditi kad skuhate kavu i obuzme vas žudnja da uz tu kavu zapalite i cigaretu? Učvršćujemo sliku sebe kao nepušača na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Zato radionica traje tijekom tri tjedna, koliko je potrebno da se učvrsti neka nova navika ili ponašanje.

Mnogi kažu da je odvikavanje od pušenja jednako odvikavanju od teških droga. Upravo je apstinentska kriza faza koju je najteže izdržati. Koliko inače traje apstinentska kriza i kako je uspješno preživjeti?

Apstinentska kriza kod pušača jako je slaba (ako je uopće i budete osjećali), traje najviše tri tjedna i uglavnom je samo psihička. Iako je dinamika svih ovisnosti slična, kod ovisnika o teškim drogama, apstinentska kriza vrlo je snažna, prisutna je intenzivna fizička kriza i kasnije dugotrajna psihička žudnja za drogom. Žudnja za cigaretom je subjektivna, ljudi je doživljavaju različitim intenzitetom. Fizička ovisnost o cigaretama je neznatna, jer nikotin vrlo brzo napušta tijelo; već nakon nekoliko dana od prestanka pušenja.

Koliko je zapravo prestanak pušenja stvar mozga, a koliko fizičke potrebe tijela? 

I sama sam nažalost nekad bila pušač. Onog trenutka kad sam odlučila da opet postajem nepušač, ni dana nije trajala moja apstinentska kriza. Toliko me fascinirala ideja da sam opet nepušač, da od onda (prije 7 godina) do dana današnjeg nisam ni jednom osjetila žudnju za cigaretom (ni u najtežim i stresnim situacijama), dapače jako mi smeta dim pušača pored mene. Ovo je primjer kako je pušenje i odvikavanje ipak stvar „glave“, psihe, odluke. Mi na radionici učvršćujemo ovu odluku i u trenutcima kad se ta odluka počne „klimati“.

Pušači koji prestaju pušiti često osjećaju da s prestankom pušenja više neće biti isti. Promijenit će im se stil života, a većina jedno vrijeme izbjegava društvo koje puši i situacije koje ih navode da zapale cigaretu. Uz to, mnogima je cigareta voljeni ritual, ujutro uz kavu ili poslije ručka. Kako prestati pušiti, a ne osjećati da će izgubiti dio sebe?

Naravno da ćete se promijeniti: mirisat ćete umjesto da imate neugodni duhanski zadah, koža će vam postati sjajnija i zategnutija, nestat će pušački kašalj, vratit će vam se kondicija, osjećat ćete se kao slobodna osoba, a ne kao rob nikotina… 

Pušenje nije ugodni ritual, već je ovisnost o nikotinu. Dobra vijest za odvikavanje je da svaki pušač u dubini duše želi ponovo postati nepušač. Neki ljudi su sebe i svoju okolinu uvjerili kako puše jer to žele, jer ih pušenje ispunjava, a ne zato što su ovisni. Budući cigarete nisu mirisne niti ukusne, pitam se čime nas to ispunjavaju? Kada bi pušenje bio ritual ili navika, nikome ne bi bio problem odvikavanje. 

Svi pušači, i oni bivši, znaju kako je dobar prvi dim nakon duljeg vremena bez cigarete. To je ona prva jutarnja uz kavu, nakon duljeg posla, vožnje ili nakon jela. Nije stvar u tome da je ta cigareta ukusna (svi znamo da cigareta nije slatka, mirisna ni fina). Stvar je u tome da prvim udahom dima „te“ cigarete umanjujemo apstinencijsku krizu – razdoblje između dvije cigarete. Ovisnost o nekoj tvari zahtijeva sve više i više te tvari, sve između (kad ne pušimo) je apstiniranje. Zato je tako fina cigareta nakon duljeg razdoblja nepušenja, na primjer tijekom noćnog spavanja. I zato se pušačima čini da ih cigareta ispunjava.

Prestankom pušenja nećete izgubiti dio sebe, već ćete vratiti izgubljenu slobodu (biti ovisan o nečemu nije sloboda). Prije nego postanemo pušači, naše tijelo je cjelovito: sjetite se sebe kad ste bili dijete, u vrijeme kad niste bili pušač. Cigareta stvara prazninu u vama, na način da morate tu prazninu svako nekoliko sati popunjavati novim količinama otrova. Kad ponovno postanete nepušač, nema više te potrebe, ne ovisite o udisanju nikotina – slobodni ste!

Mnogi strahuju i da će se udebljati, a to je jedna od stavki koju učite na svojoj radionici. U čemu je "kvaka"?

Prestankom pušenja neki ljudi se udebljaju iz jednostavnog razloga: kad osjete žudnju za cigaretom, umjesto da je zapale (kao kad su bili pušači) odu u frižider. Tako „glad“ za cigaretom zamjenjuju glađu za hranom; jednu ovisnost zamjenjuju drugom. Krizni plan za razdoblje apstinencije, kojeg izrađujemo na radionici, temelji se na teoriji izbora Williama Glassera, i također uključuje i ovu problematiku.  

Pratite nas i dalje jer sutra kreće natječaj u kojem ćete moći osvojiti jedno od 10 mjesta u Ireninoj radionici "Kako prestati pušiti".