Mario Ančić se oprostio suznih očiju: Odlazim uzdignute glave

Ponosan sam što sam iz ovog kluba, što sam nastavio tradiciju svjetskih tenisača i što sam dio tog fenomena. Uvijek su me po svijetu pitali recept kako su iz Splita došla četiri top ten igrača, ali teško je objasniti da snaga TK Split nije u broju terena ili loptica, nego u ljudima oko njega. Današnji dan važan je i zbog toga što je 23. veljače 1950. osnovan Teniski klub Split, počeo je Mario Ančić uz gromoglasan pljesak okupljenih svoju oproštajnu konferenciju u prostorijama 'svog' TK Split. 

Na Marijevu preranom oproštaju uz novinare su nazočili predsjednik Hrvatskog teniskog saveza Radimir Čačić, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša te otac najboljeg hrvatskog tenisača u povijesti, Srđan Ivanišević.

- Neka ovo ne bude tužan dan, odlazim uzdigute glave, kao čovjek koji se nikada nije predao. Ponosan sam na sve što sam napravio u tenisu - rekao je Mario te dodao:

- Povlačim se iz sporta kojeg toliko volim, no zadnje godine bile su preteške, a presudila je ozljeda leđa. Ona je produkt pauza, putovanja, dugog neigranja i u konzultacijama s brojnim stručnjacima donio sam odluku. Moje tijelo više ne može pratiti ritam današnjeg tenisa, današnjeg sporta i nije bilo druge nego donijeti ovu odluku.

Ančiću su predviđali sjajnu karijeru, bio je i u top 10 tenisača, a s Nadalom je bio najmlađi u tom prestižnom društvu. S Hrvatskom je osvojio Davis Cup 2005. godine i brončanu medalju u paru s Ivanom Ljubičićem na Olimpijskim igrama u Ateni, a u Wimbledonu je igrao polufinale 2004. godine.

- Znam da odlazim s nepunih 27 godina, što je najplodononije razdoblje kod većine sportaša. Moja je karijere po mnogo čemu specifična. S 15 godina sam već osvojio prvi turnir, sa 16 bio na OI, s 20 sam već imao olimpijsku medalju, s 21 osvojio Davis Cup, s 22 član Top 10 i u tim trenucima sam zajedno s Nadalom bio najmlađi član tog ekskluzivnog društva, pobjeđivao sve velike, mislio da imam čitav svijet pod nogama. No, onda se dogodio Krefeld i Davis Cup protiv Njemačke, gdje je sve krenulo po zlu - prisjetio se Mario svojih najvećih uspjeha i suznih očiju dodao kako nikad nije išao linijom manjeg otpora.

Krefeld je njegov početak kraja. Tek tjedan dana nakon tog Davis Cup susreta na ATP turniru u Marseilleu otkrio je da boluje od mononukleoze i uslijedila je šestomjesečna pauza i gotovo 10 tjedana ležanja u krevetu. Ipak, Mario nije odustajao. Pokušao se vratiti i na Tour i u reprezentaciju.

- Nezaboravni su trenuci kad se diže hrvatska zastava, kad cijela država ne spava zbog tebe. Nezaboravno je bilo slušati hrvatsku himnu u Bratislavi kad smo osvojili Davis Cup. 

Za razliku od većine profesionalnih sportaša Mario se nije orijentirao samo na svoj sportski talent. Završio je fakultet i sada se 'baca' u pravničke vode.

- Proći će puno vremena dok ne budem mogao u miru gledati vrhunski tenis, ali vrijeme liječi sve rane. Znao sam da će ovaj trenutak doći pa sam se stoga i pripremao, školovao. Sad me čekaju novi izazovi u novom poslu, usavršavanje. Ono što sam radio na teniskim terenima želim preusmjeriti u nešto novo. Aktivno sam uključen u Klub olimpijaca i svojim znanjem i iskustvom koje ću steći u svojoj struci i kontaktima koje sam stekao u karijeri, želim na drugačiji način, puno manje javan, pomagati našim sportašima i budućim tenisačima - zaključio je od danas umirovljeni tenisač Mario Ančić.