Spasile su je matične stanice Indijanca: On mi je brat po krvi

Prvi put sam ga vidjela prije pola godine preko Skypea. Drago i simpatično lice pojavilo se na ekranu. Mahnuo mi je i rekao: ‘Hello, sister’. Zanijemila sam i počela plakati, opisuje nam Ankica Begić (49) prvi razgovor s Gaylonom.

- Prva sam osoba koja je dobila matične stanice iz američkog registra. Njegovih 586 mililitara matičnih stanica donijela mi je američka liječnica. Gaylon danas stiže u Hrvatsku i prvi put ćemo se uživo vidjeti! Jako sam uzbuđena - kaže Zagrepčanka. Gaylon dolazi u Hrvatsku kako bi sudjelovao na promociji njezine knjige, dnevnika liječenja, “Indijanac Komanč, moj brat po krvi”, koju Profil objavljuje u suradnji sa Zakladom Ana Rukavina kao doprinos informiranju o mogućnostima liječenja matičnim stanicama te kao poticaj za doniranje matičnih stanica i krvi iz pupkovine. To je, kaže Ankica, dnevnik neizvjesnosti i bolnih pretraga, ali i molitvi, humora te nade u kojem je iz dana u dan otvoreno zapisivala sve svoje doživljaje, strahove i utjehe.

Ankica je majka dvojice blizanaca Igora i Alena (26). Kad je njezinoj djeci bilo tek osam godina, otkrivena joj je teška bolest - esencijalna trombocitemija. Uspješno se izliječila, no nakon osam godina došlo je do pogoršanja. Ustanovili su joj mileofibrozu koštane srži.

- Jedina nada je bila transplantacija matičnih stanica od nesrodnog davatelja. Liječnici nisu vjerovali da ću preživjeti, pogotovo nakon što mi je puknula slezena. To je bilo, govorili su, gotovo nemoguće. Bila sam hodajući mrtvac.

No odlučila sam živjeti unatoč strašnim svakodnevnim bolovima. Na putu prema operacijskoj sali pričala bih viceve, prisjeća se Ankica dana patnje i užasnog straha.

U američkom registru našla su se dva donora. Prvi je bio idealan, no uskoro je izbrisan iz registra jer se razbolio. To je bio najteži trenutak u Ankičinu životu.

- Svi smo bili puni nade, a onda, odjednom, sve je palo u vodu. U tom sam trenutku mislila da spasa nema. A onda se pojavio Gaylon i vratio me u život - kaže Ankica koja je htjela upoznati svog spasitelja pa je pisala Američkom registru.

- Počela sam učiti i engleski radi njega. I on je htio kontakt od prvog dana kad je čuo da mi je pomogao. Od travnja, kad smo se upoznali preko Skypea, čujemo se od dva do tri puta na tjedan. Sinovi mi prevode, ali i ja znam pomalo engleski. Sljedeće godine ću ga posjetiti u Oklahomi, spavati u šatoru i vidjeti indijanski rezervat. Gaylon i ja smo se kao ljudi pronašli. On je topla i dobra osoba, a voli se i šaliti baš poput mene!

Gaylon iz Oklahome ima i njemačke krvi

Gaylonov prapradjed je Nijemac Rudolf Fisher koji se početkom 19. stoljeća kao 12-godišnji dječak doselio u Ameriku. Oteli su ga Komanči. Spašen je nekoliko godina poslije, ali je izabrao život s indijanskim prijateljima i oženio se kćeri poglavice. Gaylon je ponosan na svojeg pretka, otac je troje djece, a supruga Mellisa, pak, od roditelja naslijeđuje poljske i libanonske gene.

Dr. Mrsić: Ova priča daje nadu!

Ministar rada i mirovinskog sustava prof.dr. sc. Mirando Mrsić govorit će na promociji Ankičine knjige jer je od prvog dana uključen u čitav projekt.

Doktor Mrsić je, kao vrsni hematolog, zajedno s prof. dr. sc. Borisom Labarom pratio Ankičino liječenje od početka. Stoga u predgovoru knjige navodi:

- Autorica ove knjige nije samo pisac, nego i osoba puna humora, nade i vjere u bolje sutra i to je ono što je nosi kroz život. Ova knjiga, odnosno dnevnik jedne nade nije samo spisateljski uradak, nego i svojevrstan edukacijski tekst za sve one koji se nađu u istoj ili sličnoj situaciji...