Rekli im da su mrtvi: Blizance su nam ukrali nakon porođaja

Dokle god budem živa i imala posljednju kap krvi, tražit ću svoje sinove. Znam da su živi i sva dokumentacija koju posjedujem upućuje na to da su mi oni ukradeni, a ne umrli, kako to tvrde u Urgentnom kliničkom centru (UKC) u Tuzli, gdje sam 5. kolovoza 1993. godine rodila dva živa dječaka.

Tako počinje potresna životna priča Dragice Plauc (52) iz BiH, koja 21 godinu uzaludno traži svoje sinove jer joj nitko nije ponudio valjan dokaz da su oni umrli.

- Rodila sam dva živa i zdrava sina. S obzirom na to da su bili blizanci, liječnici su rekli da moraju ostati dva-tri sata u inkubatoru. Od tada im se gubi svaki trag. Sve ove godine tragala sam za svojom djecom i doznala sam da su živi i prodani nekome u Ameriku. Molim sve da mi pomognu da pronađem svoju djecu - očajna je majka.

Svi su je odbijali

Kucala je na mnoga vrata, tražila je odgovore, svi su je odbijali, pa i institucije koje bi trebale štititi pravnu državu i ustavno uređenje. Rekli su joj da je slučaj zastario. Zato je obitelj Plauc odlučila sve prijaviti kao ratni zločin, i to svim međunarodnim institucijama, uključujući Međunarodni sud za ljudska prava. Uvjereni su da je riječ o krađi djece. Dragica je 5. kolovoza 1993. rodila dječake na Ginekološko-akušerskoj klinici Kliničkog centra Tuzla.

Ništa nije upućivalo na tragičan scenarij


- Bebe su pri porođaju bile toliko glasne i plakale su, a dr. Boro Kuprešak mi ih je stavio na prsa. Nekoliko minuta kasnije, odnijeli su ih na kupanje i odijevanje. Vratili su ih nakon nekoliko minuta odjevene te sam ih podojila. S obzirom na to da je bio rat, sve rodilje su nakon porođaja s djecom puštali kući - kaže Dragica.

Nastavila je kako je oko devet sati istog dana dobila otpusnicu da ide kući s djecom. Roditeljima ništa nije upućivalo na tragični scenarij koji je uslijedio.

- Čekala sam blizance petnaestak minuta, a medicinska sestra je rekla kako je liječnik rekao da dječaci moraju na sat ili dva u inkubator, ali da se ne brinem jer su dobro - prisjeća se Dragica i dodaje da je htjela razgovarati s liječnikom, ali joj to nisu dopustili.

- Rekli su da ne mogu vidjeti djecu, da idem kući i za dva sata da nazovem. Tako sam i učinila. Kad sam nazvala, sestra je ponovila da se ne brinem, da su dječaci dobro, ali da liječnika trenutačno nema - govori očajna majka.

Zvala je još nekoliko puta toga dana. Liječnik niti jedanput nije bio slobodan. Poručili su joj da nazove idući dan. Poslušala je, ali bezuspješno. Liječnika ni sutradan nije bilo.

24sata

Preko telefona joj rekli da su djeca umrla

Medicinska sestra mi je oko 18 sati toga dana hladno preko telefona rekla da su moja djeca umrla i spustila slušalicu, govori. Pomislila je da je riječ o pogreški, pa je sa suprugom Goranom (57) požurila u bolnicu.

Kaže da im nisu dali da vide djecu nego su ih iz osiguranja i naoružani pripadnici Armije BiH izgurali van. Armija je držala bolnicu i cijelu okolicu pod kontrolom. Dragica kaže da vojnici ni idući dan nisu dali da uđu u patologiju i da vide mrtve dječake. Poznanik, koji je radio na patologiji, rekao im je da na patologiji nema nikakvih umrlih beba nego samo poginuli branitelji. Dragica i Goran kažu da više nisu mogli prići niti jednoj javnoj ustanovi, osobito bolnici, pa su još više počeli sumnjati da su djeca ukradena. Dragica je svaki dan odlazila u bolnicu.

- Sjela bih na pod i nisam htjela izaći, a iz osiguranja bi me iznijeli. Čak su me šutali nogom - kaže kroz plač Dragica.

Izdali rodne listove 

No prije tri godine za roditelje je uslijedio novi šok. Iz inozemstva su u rodnu Tuzlu došli prvi put u deset godina. Otišli su do matičnog ureda kako bi izvadili rodne listove sinova.

- Bez ikakvih problema izdali su rodne listove za dječake s imenima Dragan i Zoran, koje im mi nismo dali. U rodnom listu upisano je i pogrešno prezime Planc, kao i vrijeme rođenja mojih sinova. Jedan od zaposlenika u uredu bezobzirno je upitao zašto sam došla tražiti djecu 20 godina nakon što sam ih ostavila. Pala sam u nesvijest. Svoju djecu nikad nisam ostavila niti ću ih ostaviti - rekla je majka, koja ima i tri kćeri - Tanju (36), Danielu (32) i Maju (13).

Grobovi umrlih blizanaca ne postoje

Bili su i na groblju Borić, gdje su dječaci navodno pokopani. Kažu da tamo grobova nema niti postoji evidencija da su tamo pokopani. Smrt blizanaca nisu zabilježili ni u katoličkoj crkvi.

- Dobila sam prijepis svog otpusnog pisma iz bolnice. U njemu piše da sam sa živom djecom otišla iz bolnice 6. kolovoza. No izašla sam dan ranije - kaže. 

Iz UKC-a Tuzla tvrde da su djeca umrla

Redakcija 24sata poslala je upit u UKC Tuzla, a u njihovu odgovoru, između ostalog, stoji:

- U UKC Tuzla postoji medicinska dokumentacija za pacijenticu Planc Dragicu, koja je 5. kolovoza 1993. godine u 2.30 sati primljena na Kliniku za ginekologiju i akušerstvo radi porođaja. Prema dokumentaciji, nakon prijema pacijentica je pregledana te je u povijest bolesti upisan nalaz pregleda. Pacijentica Dragica Planc porodila se u 3.20 sati 5. kolovoza 1993. prirodnim putem i rodila je dvoje muške nedonesene djece. Kako je prema dokumentaciji vidljivo, porođaj je bio u 34. tjednu i zabilježeno je da je riječ o prijevremenom porođaju. Na rođenju, prvo dijete muškog spola, težilo je dva kilograma i imalo je dužinu 49 centimetara. Iako su parametri o stanju djeteta dobri (apgar score), zabilježena je perinatalna asfiksija, kao i da se radi o nezrelom novorođenčetu, koje je zato smješteno u inkubator. Kako prema dokumentaciji piše, dijete je umrlo u 20.30 sati istog dana. 

Drugo dijete, također muškog spola, rođeno u 3.30 sati, s porođajnom težinom 1900 grama i dužinom 48 centimetara. Na samom rođenju imalo je loš apgar i bilo je reanimirano. Prema dokumentaciji, dijete je bilo respiratorno nestabilno, iako je uključena potpuna terapija koja je uobičajena kod ove vrste novorođenačkih problema. Dijete je umrlo u 18.15 sati. U potvrdi o smrti kao uzrok navedena je nezrelost pluća kod prijevremeno rođene novorođenčadi. Iz evidencije u knjizi izdanih tijela umrlih može se vidjeti da je tijela umrlih beba 10. kolovoza 1993. preuzeo Komemorativni centar Tuzla, koji se u to vrijeme zvao JKP Pogrebne usluge, gdje se eventualno mogu dobiti dodatne informacije.

24sata

Bez odgovora na upite  naše redakcije

Redakcija 24sata poslala je dodatan upit s pitanjima zašto nisu dopustili roditeljima da vide djecu, zašto im nisu dali da ih pokopaju i zašto su djecu pet dana nakon smrti predali komunalnom poduzeću na ukop. Odgovor nije stigao. Kontaktirali smo i Komemorativni centar Tuzla, no ni tamo nisu željeli komentirati slučaj. Dragica Plauc prijavila je nestanak djece Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) navodeći kako sumnja da su nepoznate osobe iz Kliničkog centra Tuzla i nadležne općinske službe odgovorne za nestanak njene djece. Sve dok ne sazna istinu i dok im netko ne pruži valjane dokaze da su umrli i pokopani, Dragica Plauc će svakog 5. kolovoza, na dan rođenja svojih sinova, pisati čestitku:

- Sinovi moji dragi, Dragane i Zorane, još jedan rođendan vaš dođe, a da nismo zajedno. Ali majka vaša vam želi svu sreću ovog svijeta i poručuje - naći ću vas koliko god da ovi kriminalci pokušavaju sakriti istinu gdje ste i kome vas dadoše. Majka je uvijek najjača.

Djeca su pokopana na groblju Trnovac

U četvrtak nam je Dragica proslijedila najnoviju informaciju koju je dobila iz Komemorativnog centra u Tuzli:

“U knjizi evidencije umrlih za 1993. godinu, pod rednim brojem 1412 i 1413 vode se novorođenčad od majke Plauc Dragice: novorođenčad od majke Plauc Dragice su umrla dana 05. 08. 1993. godine u 20 sati i 30 minuta; novorođenčad od majke Plauc Dragice su ukopana 10. 08. 1993. godine na dječjem groblju Trnovac u Tuzli na osnovi dozvola za pokop broj: 1255 / 93 i 1256 / 93.”

Dokument potpisuje Amer Hajdarhodžić. No Dragica i dalje vjeruje da su njezini sinovi živi.

Mila nakon 16 godina otkrila da je Bošnjakinja Senida

Novinar i urednik HTV-a Robert Tomić Zuber snimio je film “Mila traži Senidu” o Senidi Bećirović, koja je 1992., dok je bila beba, nestala u istočnoj Bosni. Nestale su i njena majka te tri godine starija sestra. Nakon 16 godina Senidu su pronašli u Beogradu kao Milu Janković. Senida (Mila) uz pomoć Zubera je pronašla svoju rodbinu i biološkog oca. Još ne znaju gdje su joj majka i sestra.

Majci Dudi iz naručja su oteli Mirsadu i odveli u Beograd

Nina Bernstein, američka novinarka New York Timesa, pisala je o djeci koju su 1992. odveli iz BiH u Beograd. Među njima je bila i Mirsada, koja je imala četiri godine kad su je u Višegradu 1992. oteli iz naručja majke Dude. Imala je osam godina kad su je vratili majci, koju najprije nije prepoznala.

Rekli joj da je beba mrtva,a nikad je nigdje nisu pokopali

Beograđanka D. J. rodila je 1994. godine u beogradskoj bolnici dijete. Prema sličnom scenariju kao i u Dragičinu slučaju, prvo joj nisu dali da vidi dijete u inkubatoru, a nakon tri dana rekli su joj da je umrlo. U dokumentaciji piše da je dijete pokopano, ali ne i gdje. Žena je uvjerena da je ukradeno i prodano.

Sličan slučaj u Srbiji: 'Nikad mi nisu pokazali mrtvog sina'

Naš Milivoj mora imati krvnu grupu 0 i 31 mu je godina. Rodio se deset minuta prije brata Đorđa i potpuno smo sigurni da su ga ukrali, govori Radojka Pantelić iz Beograda.

Ona je 1983. prerano rodila blizance u Kosovskoj Mitrovici. Morala je dječake prebaciti u Zavod za prijevremeno rođenu djecu u Beograd.

- Nisu mi dali da budem u bolnici jer su rekli da žene s Kosova nose mnoge bolesti. Kasnije su rekli da je Milivoj umro i svu pažnju su nam preusmjerili na brata Đorđa. Rekli su da sad pazimo na njega i da ga čuvamo – kaže Radojka. Mrtvog sina Milivoja roditeljima nikad nisu pokazali i govorili su da je pravilo da ga bolnica pokopa. Roditelji su bili prožeti mnogim sumnjama, ali su se u borbu da se dozna istina uključili prije malo više od deset godina. Tad su se novinari raspisali o krađi djece u bolnicama.

24sata

Uvijek isti scenarij

- Scenarij je uvijek bio isti - rodili bi se blizanci, a u gluho doba noći jedan bi umro. Bolnica ne bi dala da ga roditelji vide, govorili bi da će ga oni pokopati. No na beogradskim grobljima nema naše djece – kaže Radojka. Na uvid nam je dala dopise beogradskih groblja koji potvrđuju da na grobljima nema ni njenog sina. Tijekom godina roditelji su prikupili mnogo dokaza da su se djeca sustavno krala i da su ih prodavali radi posvojenja u inozemstvo. 

Srbijansko pravosuđe ima oko 1000 predmeta o krađi djece. Nisu ih procesuirali jer su slučajevi zastarjeli. Većinom se radi o djeci rođenoj ‘70-ih i ‘80-ih godina. No roditelji procjenjuju da je na čudan način nestalo čak 10.000 djece. Nedavno je i jedan Danac doznao da su ga roditelji kupili u Srbiji, gdje je zaista i našao biološke roditelje. Zbog pritiska roditelja nedavno je na razini nekoliko ministarstava odlučeno da će osnovati istražno povjerenstvo koje će se baviti tim slučajevima.

BiH potresa slučaj djece nestale 1992.

I Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu prije godinu dana presudio je da Srbija mora platiti 10.000 eura odštete Zorici Jovanović. Njoj nikad nisu dali čvrste dokaze da je njen sin nakon rođenja 1993. umro. I BiH još potresaju slučajevi djece nestale 1992. Iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu “Ljubica Ivezić” te je godine krenuo konvoj s djecom prema Italiji. Tamo je nestalo 46 djece. Do danas su pronašli njih desetak u udomiteljskim obiteljima. U istom konvoju za Italiju trebao je biti i Zvjezdan Erić. Imao je samo tri mjeseca kad su ga vojnici izdvojili iz konvoja. Sarajevsko udruženje roditelja nestale djece uspjelo je pronaći Zvjezdana u Crnoj Gori. Majku je upoznao kad je imao 18 godina.