Uvezene medalje: Stranci koji su zbog sporta postali Hrvati

Čast nastupanja za vlastitu državu Jakov Fak zamijenio je nastupom za susjednu Sloveniju i bolje uvjete rada, iako je kazao kako bi, da je ostao u Hrvatskoj, financijski prošao bolje. On je tek posljednji u nizu koji danas državljanstvo shvaćaju kao dobar posao, a trguje se dobrim rezultatima i uspjesima. Sada već bivši hrvatski biatlonac aktualizirao je posljednjih dana temu prelaska i nastupanja pod stranim stijegom. Dežela je tako pojačala svoje redove, no i Hrvatska je od svoje samostalnosti dovodila strance u različitim sportovima. Negdje se gubi, negdje dobiva...

'Sila Boga ne moli', kaže narod, a ona je natjerala mnoge sportaše iz nekih manje razvijenih zemalja da se odluče doći - baš u Hrvatsku. Ti 'uvezeni' igrači neosporno su ostavili traga u hrvatskom sportu. Karatist Lefevre ili pak dizač utega Pešalov popularizirali ga i pomagali u razvoju, no dolazili su i prolazili s različitim namjerama. Neki zbog boljih uvjeta rada i što boljih rezultata, dok su drugi bili samo u prolazu, a Hrvatska im je poslužila kao uporišna točka za dalje. Najpoznatiji primjer je Irina Kirilova koje je 1994. otišla iz Mladosti u Italiju i tamo nastavila svoju uspješnu karijeru. Za Hrvatsku su je vezale reprezentativne obveze.

Jedan u nizu pristiglih 'stranaca' je danas popularni reprezentativac Eduardo da Silva. U Hrvatsku je došao s 15 godina, a njegov je primjer nedavno potaknuo raspravu oko vrućeg pitanja - mogu li stranci s hrvatskim putovnicama zaigrati među odabranima? Sammir je bio prvi kandidat, tako blizu, a tako daleko...

Eduardo da Silva u međuvremenu je postao i hrvatski zet pritom izgradivši međunarodnu karijeru, a svojim je igrama, mnogi će priznati, opravdao svoje mjesto u A vrsti. No hoće li se ime 23-godišnjeg Sammira koji igra u životnoj formi ikada naći na izbornikovoj listi veliko je pitanje. Za sada Slaven Bilić potencijal crpi iz hrvatske dijaspore. U kockastom dresu zaigrali su još Slovenac Grega Židan i Kosovar Kujtim Shala, te Ardian Kozniku.

Najuspješniji stranac u hrvatskom sportu bio je dizač utega Nikolaj Pešalov. Nezadovoljan tretmanom u Bugarskoj na nagovor trenera Čavke došao je u Hrvatsku 1998. Spavanje po klupskim prostorijama i neumoran rad rezultirali su 2000. godine zlatnom olimpijskom medaljom, a četiri godine poslije i brončanom u Ateni.

Karatist Enver Idrizi, albanskog podrijetla probio je led osvojivši za Hrvatsku prvu medalju na dan međunarodnog priznanja na Svjetskom kupu u Milanu. Između ostalog bio je svjetski i europski prvak, a zahvaljujući njemu karate je posao jedan od najtrofejnijih sportova u nas. A utrt put nastavio je već spomenuti Belgijac Junior Lefevre.

Posebna navala sportaša nastala je raspadom SSSR-a. Ostavši 'bez države' mnogi su se otisnuli u Europu i 'zapiknuli' najčešće u neku od europskih zemalja. Početkom devedesetih tako su tri poznate Ruskinje zavladale hrvatskom odbojkom. Na čelu s Nikolajem Karpoljem ojačane Mladostašice postale su europske prvakinje. Irina Kirilova, Tatjana Sidorenko i Jelena Čebukina angažirane su i za reprezentaciju, a Hrvatice su tada stigle do tri srebra na europskim prvenstvima.

Aleksej Demjanov, bivši ruski gimnastičar bio je 'naš' prvi gimnastički predstavnik na Olimpijskim igrama u Atlanti od 1968. i nastupa Damira Anaića u Meksiku. Dobio je državljanstvo nakon nekoliko godina provedenih u Osijeku.

Mladi plivač Aleksej Puninski s četiri je godine došao u Hrvatsku, ali je tek s 15 zatražio državljanstvo. Osvojio je naslov europskog prvaka u malim bazenima 2007. na 50 metara leptir.

Kineski stolnotenisači razmilili su se svijetom, pa je i Hrvatska dobila svog. Tan Ruiwu donio je dva srebra s Europskog prvenstva 2007. 

'Uvezene' atletičare imamo iz Mađarske, a radi se o bacaču diska Rolandu Vargi i Andrasu Haklitsu, bacaču kladiva koji je ove godine nastupio i na ZOI-ju u bobu četverosjedu.

Izbrisani Joto Jotov

Iako neki sportaši nisu donijeli veću korist hrvatskom sportu, jedan Bugarski dizač utega napravio je nepopravljivu štetu. Joto Jotov na Mediteranskim je igrama u Tunisu osvojio dva zlata, ali pod pod utjecajem anabolika testosterona koji je bio čak 15 puta veći od dopuštene. 

Trebaju li nam uopće stranci u reprezentacijama?

Svaka vlast zna da je sport ogledalo države u svijetu, a strategije razvoja sporta u Hrvatskoj nakon raspada bivše države više nema. Ako se ne proizvodi vlastitim snagama, mora se uvoziti, a to vrijedi i za sport. Hrvatska je i suviše mala i nedovoljno bogata da bi u svakom sportu podarila vrhunske 'umjetnike', ali i da bi privukla one najbolje. Ostaje joj razvijati vlastiti potencijal najbolje što može i upustiti se u borbu sa sebi ravnima...

Posljednjih nekoliko godina nema previše sportaša koji su se željeli ogrnuti hrvatskim stijegom, možda zato jer se sportski sustav u Hrvatskoj već godinama urušava, a istodobno se ne obnavlja.

Nikolaja Pešalova financirao je Ivanišević

Trener Goran Čavka doveo je Pešalova u Split. Vjernost Hrvatskoj Bugar je potpisao prije odlaska na Olimpijske igre 2000. godine. Čavka je inače je bio kondicijski trener Gorana Ivaniševića, te se tako stvorila veza tenisača i dizača. Ivanišević je u teškim periodima financirao Pešalova koji je u Hrvatskoj zarađivao deset puta više nego u Bugarskoj. Da bi nastupio u Sydneyu Hrvatska je morala platiti 50 tisuća dolara za ispis Nikolaja iz bugarskog Saveza, a HOO je pronašao sponzore. Osvojio je čak 16 medalja na velikim natjecanjima. Smetalo mu je da ga ne prihvaćaju kao hrvatskog sportaša, pa se po završetku karijere vratio u Sofiju.

Junior Lefevre se 'zakačio' s izbornicima

Belgijac je Hrvatskoj donio svjetsko zlato. Dolazak u Hrvatsku 1999. teško mu je pao, jer je iz Belgije otišao zbog svađe s izbornicima. Priznao je da mu je Hrvatska u naponu snage omogućila natjecanja i pripreme na svjetskoj razini.

Iztok Puc - došao i otišao

Možda najbizarniji slučaj prelaska bio je onaj slovenskog rukometaša Iztoka Puca. S Jugoslavijom je osvojio brončanu olimpijsku medalju, s Hrvatskom zlato u Atlanti, da bi nakon toga dobio slovensku putovnicu, te s njima osvojio osmo mjesto u Sydneyu.

Model "multikulti" njemačke reprezentacije

Igrači stranog podrijetla u nogometnoj reprezentaciji Njemačke već su dulje vrijeme sasvim normalna pojava. Od 1998. godine dres 'elfa' obukla su 24 strana igrača. Od Olivera Neuvillea švicarskog podrijetla i Marka Marina bosansko-hercegovackog podrijetla, preko Thomasa Brdarica hrvatskog podrijetla, sve do najnovijih prinova Mesuta Özila, turskog i Andreasa Becka, ruskog podrijetla. Djeca su to uglavnom imigranata, rođena u Njemačkoj ili su kao djeca pristigli tamo. Njemačka reprezentacija neosporno danas ima novi identitet. No, Njemačka je država gdje sport ima zadaću da doprinosi integraciji stranaca u cjelokupno društvo, ne da bude koristan samo za pojedince...

Stranci iz Bosne i Hercegovine 

Mnogi su hrvatski sportaši podrijetlom ili rođeni u Bosni i Hercegovini. Ćiro Blažević, rodom iz Travnika, kaže da su svi koji su nastupali pod zastavom Hrvatske, nastupali za matičnu BiH, ona bi danas bila sportska velesila. Svjestan je da nemaju drugog izbora nego odlaziti, smatra da će u budućnosti biti još Davora Šukera (podrijetlom iz Livna) koji je poznatiji u svijetu i od same Hrvatske. Nebrojeni sportaši prebjegli su prije i tijekom rata 90-ih godina, a neki od njih su Ivan Ljubičić, Vedran Ćorluka, Zlatko Saračević, Slavko Goluža...

Privilegirani sportaši

Hrvatsko državljanstvo može se dobiti nakon stalnog boravka u zemlji. Za sportaše koji postižu velike uspjehe vrijede ponešto drukčija pravila. Klubovi ili pak Olimpijski odbor predlože ga kao kandidata, te mnogi tako državljanstvo dobivaju 'preko reda'. Sportaši tada samo moraju biti nekažnjavani, te poznavati običaje i kulturu zemlje.