Ivić: Lomim jezik, ali već znam da Poljaci nemaju 'dobro jutro'

Omiljeni kafić u Dugavama, kvartu u kojem je odrastao, nekoliko desetaka metara od zgrade u kojoj stanuje, Filip Ivić sjeda i naručuje - običnu vodu. Kavu, kaže, ne pije, popio je valjda dvije, tri u životu. Razgovor kreće, a u lokal ulazi tip sa šeširom i sjedom bradom.

- Čekaj, jel ovo Rade Šerbedžija - kroz šapat pita Fićo.

- Vidjet ćemo, ako naruči nešto kratko, onda valjda je...

Čovjek sa šeširom naručio je, pogađate, nešto kratko. Fićo se smješkao, zanimljive se face može sresti u njegovu kafiću. U koji uskoro više neće tako često zalaziti. Sve je gotovo, Ivić je od ovog ljeta igrač poljskoga Kielcea.

- Falit će mi prijatelji, obitelj, neki dnevni rituali... Jedino mi djevojka Iva neće faliti - kaže Filip pa kroz smiješak objašnjava:

- Ona ide sa mnom. Velika mi je podrška, već skoro četiri godine smo zajedno, jako sam joj zahvalan što se odlučila žrtvovati zbog mene.

Puno će se toga promijeniti u životu ovog 24-godišnjeg punokrvnog sportaša, prvi put odlazi od kuće.

- To je život sportaša, na to moraš biti spreman. Znao sam da će kad-tad doći do toga. Ne bih se bavio rukometom da nemam velike ciljeve, vidio sam se oduvijek u budućnosti u velikom klubu, a mislim da Kielce to jest. Vjerujem da sam odabrao pravi put - kaže Ivić pa otkriva da je put mogao biti i kudikamo drukčiji, glamurozniji.

Naime, zvali su i Barcelona i PSG, mogao je u veće gradove, bogatije klubove.

- PSG je prošle godine bio u kombinacijama, Barcelona ove, ali Kielce mi je jednostavno više odgovaralo. Ne kažem da u Barceloni ne bih imao minutažu, ali to je ipak još jedan korak iznad, ima i za to vremena, u Barcelonu bih volio doći kao gotov golman, s velikim iskustvom, znanjem, kao pravi frajer. Uostalom, i Kielce je velik klub, svakako stepenica više u mojoj karijeri, jedan od najboljih klubova u Europi i vjerujem da ću braniti, da ću dobiti priliku - kaže Ivić.

Branit će u paru sa Szmalom, družiti se sa Štrlekom, možda i Markom Mamićem, koji je također pred dolaskom u Kielce, a za početak treba naučiti jezik.

- Profesorica poljskog dolazi mi doma jedanput tjedno po sat i pol, učim osnove, nešto sam već i naučio. Gledam i poljsku televiziju, da što prije polovim jezik, ali brže će to ići kad dođem tamo - uvjeren je Ivić.

Prvi test je položio. Pitanje je bilo: kako se na poljskom kaže dobro jutro?

- To je trik pitanje... U poljskom nema izraza za dobro jutro, imaju samo dobar dan, odnosno 'dzień dobry', i dobra večer, 'dobry wieczór'. Znam i brojeve, dane u tjednu... Ima dosta sličnosti s hrvatskim, ali nije baš lagano, pogotovo zbog izgovora, malo se lomi jezik - kaže Filip.

Nikad u životu rukomet nije igrao niti u jednom klubu osim u RK Zagrebu. Došao je s 11 godina i ostao sljedećih 13.

- Prošao sam sve selekcije u Zagrebu, od limača, kadeta, juniora, sve do seniora. Nikad nisam bio na posudbi, ne znam je li još itko osim Zlaje Horvata toliko dugo u klubu bez prekida - priča Filip i vraća film na proljeće 2003. godine, kad je sve počelo.

- Sjećam se svega... Kad su naši bili svjetski prvaci u Portugalu, bio sam doslovno dijete, gledao sam taj turnir na televiziji i rukomet mi se svidio. Prije toga sam nekih šest, sedam godina trenirao karate, ali zbog te zlatne generacije se rodila ljubav prema rukometu, Metličić, Džomba, Balić i društvo su je probudili - kaže Ivić i nastavlja:

- Otišao sam na trening u Zagreb, kad si u toj dobi trenira se u školskim dvoranama po cijelom Zagrebu. Moj prvi trening bio je na Trešnjevci, jedna mala dvorana, nas 50 na treningu, skoro pa klaustrofobično je to izgledalo. Odradio sam svega nekoliko treninga kad je trener pitao tko će stati na gol. Ja sam digao ruku, otišao na gol i na njemu ostao.

I tu se zakotrljala jedna lijepa rukometna priča.

- Trenirali smo utorkom i četvrtkom, ponedjeljkom i srijedom sam išao na treninge karatea, tjedan mi je bio baš ispunjen sportom. Prevagnulo je na rukomet, iako sam i karate volio. Uostalom, pomogao mi je da budem bolji golman - svjestan je Filip.

Puno se odricanja nagomilalo u ovih gotovo desetljeće i pol, puno teških trenutaka.

- Bilo je jako naporno, pogotovo kraj osnovne i početak srednje škole. Kad je škola bila popodne, ujutro sam trenirao sa svojom generacijom, navečer sa starijima, često sam išao s dvije torbe u školu. Trening, škola, trening... U samim počecima treninzi su znali biti u sedam ujutro, tako i danas Zagrebova djeca treniraju. Moraš ustati u šest, vani kiša ili snijeg, pa poslije još moraš i učiti... Dolazio sam kući navečer mrtav umoran - priča Fićo.

No sve je uspio, završiti školu, upisati fakultet i, onako usput, postati vrhunski sportaš.

- Najzaslužniji za to su moji roditelji i baka, koja me čekala ispred škole, vozila na treninge, čekala poslije treninga, po kiši, snijegu. Tata je bio atletičar, inače je iz Solina, a mama je iz Ogulina. Bili su mi velika podrška.

Prve seniorske treninge odradio je u eri Nenada Kljaića, zatim i kod Ivice Obrvana, punopravni član prve momčadi postao je pod Slavkom Golužom, osvojio SEHA ligu s Borisom Dvoršekom, a zadnje dvije godine šef je Veselin Vujović. Nekad strašan igrač, baš kao i Talant Dušebajev, koji će ga dočekati u Kielceu. Još mu samo fali da ga trenira Ivano Balić i ima sve najveće u povijesti...

- Dobro, on je u reprezentaciji, tako da sam skupio sve najveće - smije se Fićo.

No sve su to glavni treneri, njemu su važniji golmanski. Koje nije imao sve do 16. godine?!

- U klubu tad nije bilo trenera golmana, tek kad sam došao u kadetsku reprezentaciju počeo sam raditi s Ivanom Pavlakovićem zvanim Musa. On mi je otkrio neke detalje koje sam ne možeš znati. Sve što sam do tada znao, naučio sam sam. Gledao sam druge golmane, radio neke stvari prirodno... Gledaš uzore, najbolje golmane na svijetu, pokušavaš ponoviti to što oni rade. U prvoj momčadi Zagreba preuzeo me Mario Kelentrić, tek s njim sam počeo detaljno raditi, paziti na svaku pogrešku - ističe Filip, koji baš Kelentrića izuzetno cijeni.

- Iznimno sam mu zahvalan. Sa mnom i Stivijem radio je punom snagom, potpuno otvorena srca, i napravio je od nas dobre golmane. Svaki trening, ali baš svaki, davao je cijelog sebe, stalno razgovaramo, družimo se. Rijetki su danas takvi ljudi, koji ti žele isključivo pomoći - priča Filip.

Ostat će u kontaktu i kad budu tisućama kilometara daleko, a to će se dogoditi vrlo brzo. Nakon sinoćnje pobjede 33-24 protiv Varaždina, ostalo mu je još šest utakmica za Zagreb.

- Napravit ćemo oproštajku nakon zadnje utakmice, već sad znam da će biti jako emotivno. Hvala klubu i svi ljudima u klubu na svemu, hvala svakom od suigrača, sve su to sjajni dečki, hvala navijačima, svima koji su bili uz mene - nabrajao je već uobičajno pristojni Ivić, kojem će jedno ipak najviše nedostajati:

- Arena će mi najviše faliti. Sjajan je osjećaj kad ti ljudi skandiraju, ali nadam se da će i Poljaci naučiti vikati 'Fićo, Fićo', ha, ha. Imaju sjajnu publiku, odličnu atmosferu, dvorana od pet, šest tisuća ljudi uglavnom je puna, ljudi žive za rukomet, puno ulažu, stvaraju tradiciju. Volim pune dvorane i veselim se izazovu - zaključio je Fićo.

Rade Šerbedžija odavno je otišao iz kafića, čim je riješio kratku, ubrzo će i Fićo otići iz Zagreba. Skupa sa svojom Ivom i sportskom ambicijom koja ide do maksimuma. Neka mu je sa srećom.

- Tko zna, možda se jednoga dana i vratim...

Stivi se sprda s nama u četvercima

Posebna je priča je prijateljstvo dvojice konkurenata u Zagrebu. Fićo i Stivi, Ivić i Stevanović. Pa kako će Stivi bez njega?

- A kako ću ja bez Stivija? - nasmijao se Filip i nastavio:

- Stvarno smo postali dobri prijatelji, družimo se i izvan terena, privatno. Imamo dva treninga na dan, stalno smo zajedno, ali opet se čujemo između treninga. Odemo i na ručak zajedno, obojica smo gurmani, volimo dobro pojesti.

Obojica brane odlično, a tko bolje igra?

- Uh, to ne znam, ali znam da se u četvercima, koje igramo prije treninga, sprda sa svima nama. Stivi je tu majstor, ima taj svoj 'frk' i nitko ga ne može dobiti.

Gledati Omeyera je golmanska osnovna škola

Cijeni Fićo sve naše velike golmane, Šolu, Matoševića, Alilovića, Loserta, Bašića, ali idol je ipak samo jedan.

- Šterbik i Landin su sjajni, svaki na svoj način, ali Thierry Omeyer je za klasu iznad svih. On je nešto posebno. Uvijek ga pozorno gledam, to bi svakom mladom golmanu trebala biti osnovna škola. Gledati ga kako se postavlja, kako se kreće... Od njega treba učiti. Nekoliko puta smo popričali, vrlo je simpatičan, sjajan tip, a meni je čast svaki put razgovarati s njim.