Tuzlanski novinar i književnik sa šibenskom adresom Emir Imamović Pirke u krimiću “Vršenje dužnosti” obrušio se na kriminal i korupciju
Pirke: Društvo sam prikazao u njegovim tamnim dimenzijama
Kad netko živi sto na sat, kao što to čini književnik i scenarist Emir Imamović Pirke (41) u svim segmentima života, onda vam tema za razgovor doista ne može nedostajati. Bilo da su posrijedi iskustva koja je imao dok je izvještavao iz Pakistana, zaraćenog Kosova ili s ljudima kojima bi ispao pištolj u njegovu uredu dok je bio glavni urednik sarajevskog časopisa Dani. Autor hitova “Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince”, “Tajna Doline piramida” i “Treće poluvrijeme” slovi kao jedan od najdarovitijih pisaca srednje generacije na ovim prostorima. A krimić “Vršenje dužnosti”, kao i njegovi prethodni romani priča je o propasti društva, posljedicama rata, korupciji...
Café24: Predstavite nam vaš novi roman?
Urednik romana Kruno Lokotar napisao je da se svi alarmi pale nakon što je ekshibicionistički ubijen šef policije, a da je gore jedino kada se ne upale. ‘Vršenje dužnosti’ je roman o tom, uvjetno kazano, nepaljenju alarma, o zločinu koji nitko ne negira i ne može se praviti da za njega ne zna, ali jednako tako skoro nitko ne želi da se počinitelji i motiv otkriju. Centralni lik je Ivor Bošnjak, sivi policijski službenik iz nekog malog grada, koji postaje vršitelj dužnosti načelnika Policijske uprave, ali samo zato što se kreatori političkih shema nisu mogli dogovoriti o tome koga će imenovati pa su odabrali nekog tko se može uvijek bezbolno smijeniti. Ivor, naravno, to zna i s tim nema problema, ali samo do prvog radnog dana, kad u uredu nalazi svog prethodnika, bivšeg šefa mrtvog. Pri tome, priča je ispričana iz tri pozicije, Ivorove, one sveznajućeg pripovjedača i preko dnevničkih zapisa bivšeg, dugogodišnjeg načelnika Policijske uprave.
Želio je vidjeti može li napisati uspješan krimić
Café24: Zašto krimić?
Želio sam vidjeti mogu li i odlučio pokušati pa, ako procijenim da ne mogu, odustati i izbrisati file. I prethodna knjiga, ‘Treće poluvrijeme’, ima elemente trilera, pa je ova na neki način nastavak mog bavljenja tim žanrom. Ian Rankin, britanski pisac krimi romana, rekao je kako oni, krimi romani, mogu o suvremenom društvu reći puno toga i prikazati ga u njegovim mračnim dimenzijama. Pa, kako već ne živimo u nekakvoj Arkadiji, bit će da to ima neke veze s odlukom da napišem krimić.
Café24: Imate li kakvog iskustva s kriminalnim miljeom?
Malo i, uglavnom, negativnog, ali nisam bio u fokusu gangsterskog zanimanja. Jesu, međutim, moji kolege iz magazina Dani, koje je nekadašnji šef podzemlja, Ismet Bajramović Ćelo, maltretirao u redakciji prislanjajući osnivaču Dana i bivšem vlasniku Senadu Pećaninu pištolj na čelo. Ja sam to izbjegao jer mi je dosadilo čekati da iživljavanje počne pa sam otišao na kavu. Ostali nisu, a Ćelo i ekipa čekali su da se završi intervju s Ivicom Osimom i da najveći trener ovog dijela svijeta napusti redakciju. Također, kao glavni urednik morao sam održati i nekoliko sastanaka s ljudima kojima bi spontano ispao pištolj na kauč u mom uredu, a jedan od takvih mi je kazao kako bi me objesio da se pokazalo kako mu ne ide u prilog ono što smo objavili.
Nudili su mu da upozna talibanskog vođu
Café24: A vaša iskustva iz Afganistana?
Ja nemam nikakav dokaz da sam uopće bio u Afganistanu, ali ni da nisam. Moj drugi vodič me je odveo u područje iza Peshawara, prošli smo posljednje kontrolne punktove pakistanske vojske i stigli u zonu pod kontrolom lokalnih, naravno naoružanih plemena, za koje bi se po izgledu moglo reći da su talibani, samo da većina ruralnog stanovništva u Pakistanu i Afganistanu ne izgleda isto: svi nose sličnu odjeću, muškarci imaju duge brade, ženama su pokrivena lica... Uglavnom, stigli smo u pustinju, vjerujem da je riječ o zoni između dvije države u kojoj je formalna granica, ali je cijelo područje pod kontrolom plemena, vidio sam automobile s naoružanim muškarcima koji odlaze u pravcu iz kojeg su dolazile eksplozije NATO bombi. Tada je još Afganistan bio pod talibanskom kontrolom, izuzev dijela koji je držao američki saveznik Rashid Dostum i gdje se u miru božjem uzgajalo bilje za proizvodnju heroina. Uglavnom, tu sam razgovarao s nekim, očito šefom, pili smo čaj i on se igrao bičem, a čuvali su nas naoružani muškarci u civilu. Taj drugi vodič, koji je jednog dana došao s prvim i pred kojim taj prvi nije smio niti glasno disati - što mi daje razloga da sumnjam kako je riječ o suradniku pakistanske sigurnosne službe - mi je nudio da idem u Kabul i, ako bude sreće, vidim Mula Omara, vođu talibana, ali nisam imao novca niti, iskreno, hrabrosti. A i ne znam što bi dobio da sam ga samo vidio. Naravno, intervju i fotografiranje nisu dolazili u obzir.
Café24: Bili ste i na nosaču aviona dok je bombardirana Srbija?
Da, i to na nevjerojatan način. Došao sam iz Makedonije, sukobi na Kosovu su još trajali i u Makedoniju su stizale stotine tisuća izbjeglica, upalio TV i vidio snimku s nosača. Nekako sam bio siguran, nemam pojma zašto, da je nije napravila vojna press služba. Sutra sam Senadu Pećaninu predložio da probam otići i on je bio jedini koji je manje od mene vjerovao da ću uspjeti. Nazvao sam američko veleposlanstvo, rekao što želim i oni su mi se obećali javiti. Fakat, za dva dana su se i javili, dali mi broj telefona koji sam nazvao i s druge strane čuo: ‘USS Carrier Theodore Roosevelt...’ Bila je, mislim, srijeda, a za nedjelju su meni i fotografu Alminu Zrni zakazali helikopterski let iz Barija do nosača. Viktor Ivančić nam je kupio karte za trajekt od Splita do Ancone i tako smo, eto, stigli na brod s 5000 članova posade, na desetine aviona i tri serije borbenih letova svaki dan. Prenoćili smo, platili spavanje dvanaest dolara, vidjeli sve osim zatvora, spremišta za Tomahawk rakete i nismo smjeli slikati pilote niti im navoditi prezimena. Doživjeli smo čak i uzbunu, ali lažnu: posadi se učinilo da je netko pao u more, pa su digli helikoptere i osvijetlili pola Jadrana, a vidjeli vrećicu sa smećem. Nekome je bilo mrsko da je nosi na reciklažu. Ono što sam tamo prvo shvatio jest da su naši, balkanski ratovi iz devedesetih, u usporedbi s viđenim na nosaču, na tehnološkom nivou od prije skoro sto godina i da je Amerika, da je htjela, mogla Miloševića zaustaviti 1991. za, ako ne nekoliko sati, onda za nekoliko dana. Toliko je sile bilo na samo jednom njihovu nosaču.
Uživa u Šibeniku, ali nedostaju mu prijatelji iz Sarajeva
Café24: Kako vam je živjeti u Šibeniku? Nedostaje li vam Sarajevo?
Zgrade i ulice mi ne nedostaju, ali neki ljudi i druženje s njima - naravno. No idem ja dosta često u Sarajevo, ljeti oni dođu do mene pa se, eto, ne osjećam kao da sam zauvijek otišao. S druge strane, Šibenik je ugodan za život, posebno obiteljski, nije velik i, da tako kažem, naporan za obaveze koje se ne mogu izbjeći, a ima skoro sve što čovjeku treba. Nisam ja tu pao s neba nego se doselio nakon desetak godina redovnih ljetnih i zimskih dolazaka, pa je najveća promjena to što sada češće viđam one prijatelje koje sam prije viđao rjeđe i obrnuto.
Supruga ne čita moje knjige prije objavljivanja, a ja je nemam srca ispitivati privede li ih zaista kraju
Café24: Nadopunjujete li se kreativno sa suprugom Orianom Kunčić i je li vas ikad pokušala ugurati u neki film s obzirom na to da je casting direktorica?
Ma kakvi. Ona je ozbiljan casting direktor i nema posla s amaterima. Pitao sam jednom Vinka Brešana, kojem je supruga ujedno i montažerka s kojom surađuje, pričaju li kod kuće o poslu, a on je odgovorio da nemaju vremena jer se treba baviti životom. E, tako je i kod nas: mi smo roditelji, bračni par s obavezama koji ponekad nađe vremena da razgovara o knjigama i filmovima, kazalištu, ovome, onome... o puno toga, osim o nogometu. Ja jako cijenim ono što ona radi i što je postigla, bila je, je li, prva Hrvatica članica žirija na Berlinaleu, a u natjecateljskoj selekciji tog festivala imala je više filmova nego kompletna hrvatska kinematografija, da bih joj se petljao u posao.
Café24: Čita li ona prva vaše rukopise?
Ne. Prvo ih čita urednik Kruno Lokotar i nekoliko mojih prijatelja raznih zanimanja. Prije svih Ermin Čengić iz Sarajeva, koji je ujedno i psiholog, pa daje korisne savjete. Njemu inače šaljem sve što napišem na analizu. Oriana čita knjige kada izađu. Tako barem tvrdi, a ja je nemam srca ispitati da vidim je li ih zaista dovela do kraja.
Balkan Noir donosi najbolje krimiće iz Hrvatske i regije
Hrvatska kriminalistička književnost vraća se na velika vrata zahvaljujući najboljim domaćim piscima poput Hrvoja Šalkovića, Gorana Tribusona, Merite Arslani, ali i književnicima iz regije poput Emira Imamovića Pirkea koji su za novu biblioteku Balkan Noir pripremili trilere koji ostavljaju bez daha. Nakon Šalkovićeve uspješnice “Valcer protiv Eintrachta”, koji je već u prodaji, uslijedio je Emir Imamović Pirke s trilerom “Vršenje dužnosti”. Roman je u prodaji od 6. kolovoza na kioscima, u Algoritam Profil Mozaik knjižarama i na mondo.hr. Treći naslov iz biblioteke, “Pouzdan izvor” Merite Arslani”, bit će u prodaji od 13. kolovoza.
“Valcer protiv Eintrachta” Hrvoja Šalkovića možete kupiti na svim kioscima, boljim knjižarama i mondo.hr za samo 39,90 kuna.