Svi doktori ovog svijeta ne mogu reći da ovo nije terapija. Jahanje je jahanje, a boje, okusi i užici novih krajeva i krivine zavoja tjeraju vas da se popnete na taj motor
Doktor nije dao ali 'road tripa' u Rumunjsku se nismo odrekli
Šaljite nam recenzije s putovanja na kojima ste bili i podijelite dobre savjete, avanturistički duh i strast za pisanjem. Svoje recenzije šaljite na mail: mojeputovanje@24sata.hr.
POGLEDAJTE OSTALA PUTOVANJA
RUMUNJSKA
"Jednu plavu uvečer, jednu smeđu navečer, obavezno!", tako je rekao doktor, bez tableta nećeš moći neko vrijeme. Ma doktore proći će mene ta leđa, sedmi mjesec je, osmi mjesec je godišnji i odmarat ću tad. Vježbe, sunčanje, plivanje, kaže on. A vožnja motorom??? Nema šanse, kaže on.
Ma nisam lud po ovom suncu gol se pržiti, kupati s desecima drugih na nekoj plaži. Ajmo se vozit! Lakše je to reći nego učiniti, jer i moj kopilot ima neko medicinsko znanje. Lako s doktorima, moji doma su veći problem! Planova ima puno, ali ostali smo dužni Rumunjskoj njen sjeverni dio i dogovor pada, da ako leđa budu dobra, da po Velikoj Gospi krećemo! Tako i bi!
Sve je na svom mjestu, novci u špagu, Zinger servisiran i s novim gumama i moli da krenemo.
Pet dana prije puta trudio sam se da stojim uspravno kao svijeća, kad se sa stolice dižem da ne pravim grimase, kad hodam da ne šepam....a boljelo je da su mi nekad suze tekle. I maherski sam prevario protivnika, a možda sam se borio sam sa sobom. Evo i zašto: Kod doktora nisam otišao - jedan protivnik manje, djeca sretna kad negdje odemo - drugi manje, a Iris nije ni rekla, mislim da je žmirila na oba oka. Svi problemi riješeni. Sve je na svom mjestu, novci u špagu, Zinger servisiran i s novim gumama i moli da krenemo.
Slučajno do Sarajeva
Spakirali smo se na brzaka i krenuli ranom zorom. Mobitel u zadnji kufer, skroz na dno i vozi. A ovaj moj glupson kao dijete na tuti, pa ne idemo prvi put, ali ne možeš mu nikako objasniti da ne treba strugati kuferima, da ne treba plašiti ljude izgledom, zvukom, a bogami i životinje. Ipak smo turisti. Trajalo je to nekoliko kilometara i taman kad je i meni postalo naporno javio se moj kopilot: Alo vas dvoje! Mene nije htio poslušat po ure, a jedna riječ iz ženskih usta i sve postane turistički. E, moj Zinger! Prozujali smo mi tako kroz istočnu Hercegovinu i opet se smrzao preko Čemernog. Dolazimo u Foču na raskrsnicu i lijevo ili desno, gdje sad?
I odosmo lijevo umjesto desno i završimo u Sarajevu
Naravno, ono što najmanje pripremiš dođe te glave. Ispostavilo se da je moj roadbook zakon (onaj sa šest država). Uvijek nešto naučiš, iskustvo je čudo. I odosmo lijevo umjesto desno i završimo u Sarajevu. Skroz druga strana. Kopilot ljut kako je "falio", meni svejedno, malo mi krivo jer je ista kilometraža, a Zinger sretan jer će prašit po putu Sarajevo-Olovo. Nervoza na zadnjem sjedalu, a u nas dvojice kes. Jednom zbog ceste, drugom što je moja draga jednom uspjela "falit". Sarajevo gužva kao obično, a ja k'o ja bez trotoara i ledina ne mogu do pravog puta. Rano je, pa ručak u Brajlovića otpada, nažalost.
Gunđamo, gunđamo i pravimo prvu pauzu u Olovu. Ne bi mi ali bilo je rano za maltretirat nekog konobara, a Zinger zapeo pa zapeo, ne bi stao u Olovu. Kava, pa onda Tuzla, Orašje, Županja. U Vukovaru Zinger kaže vozi, vozi bio sam tu ove godine na humanitarnoj vožnji. Ponosan stav i prolazak Vukovarom uz puno emocija. Kad prođeš kroz Vukovar i uđeš u Vojvodinu, ja nemam potrebu da se zaustavljam, a i 152 km nije neki problem.
Kroz Temišvar i noćenje u Aradu
Jupi, jupi, ulazimo ponovo u Rumunjsku!!! Ovaj godišnji odmor sam stvarno mislio da ću morati biti turist u Štikovici. Leđa prva liga, kakav išijas doktore, vi uz dužno poštovanje pojma nemate. Plan je (onaj razrađeni) bio da vozimo do Oradee. Već na ulasku u Temišvar pada nam na pamet da potražimo smještaj, meni malo krivo ali, ali...
Ne mogu doći sebi, nešto me dojmilo, grad , most, ne znam ni sam. Još kad je tramvaj prošao, ma moram ovdje ostat!
Jedan đir kroz grad je bio dovoljan da krenemo dalje. Pa bili smo tu viče Zinger, i na to moj kopilot kaže zivo, zivo! Oko 19 sati stižemo u Arad. Prelijep gradić, kupio nas na prvi pogled. Njuškamo i švrljamo onako samouvjereni (ipak je ovo drugi put u Rumunjskoj). Prelazimo preko jednog velikog željeznog mosta, a s desne strane prelijepi hotel s taracom koja gleda na rijeku i taj most. To je to! Iris ide vidjeti koliko košta, ja ne mogu doći sebi, nešto me se dojmilo, grad, most - ne znam ni sam. Još kad je tramvaj prošao... ma moram ovdje ostati. Vraća se Iris pokisla: 58 eura, hajmo dalje. Nema šanse, reci ćovi da mi otvori garažu. Vidim gleda čudno i misli, prolupao skroz.
Ma nije beg cicija, bio je cicija cijelu zimu. Soba vrhunska, hotel k'o Andi, 4 zvjezdice, vrhunski restoran. Smještaj je 50 eura, a na Zingera i njegovu garažu je otišlo cijelih 8 eura. Skup si Zingy. Ima da noćiš drugi put pod vedrim nebom, kažem mu ja i tako i bi. Ispostavilo se kasnije da je to jedan od naj restorana i pošto se negdje u blizini vozio WRC-IRC rally taraca je bila puna vozača i timova. Na neki način osjećali smo da pripadamo tu. Mi i jesmo tim s ne baš najboljim vozačem, ali s vrhunskim kopilotom, vjerujte za poželjeti. O stroju neću pričati, udavio bih vas. Dovoljan je moj svakodnevni kes. Jelo, cuga do dugo u noć.
Buđenje mamurno, brzinski doručak, jer smo cijelo vrijeme putovanja zadnji čas doručkovali. Ipak, lijepo je i u krevetu. Gas za Oradeu, mijenjanje novaca i cesta... Kraljica dana (tj. noći) na svakom koraku. To se nije moglo ignorirati, pa smo ih počeli i komentirati. Kukuruza i suncokreta kao u priči. Stvarno su vrijedni, sve je obrađeno. Vruće je stalno, od 30 do 34 stupnja. Trošimo vode kao u priči. Na našoj karti ceste označene crvenom su glavne, zelene su kroz lijepu prirodu, a žute i one još sitnije su sporedne. Mi smo se najmanje vozili crvenim, ipak smo mi đombe u Rumunjskoj.
Prijevoj za prijevojem, brdo za brdom, pičimo za Satu Mare prema veselom groblju u Sapanti. To je mjesto 4 km udaljeno od Ukrajinske granice koju ostavljamo za neki drugi đir. Čudna zdanja posjetitelja jako puno, ako groblje može izgledati lijepo, onda je čudno lijepo. Na spomenicima je šaljivo opisan život pokojnika i taman kad smo počeli misliti što bi naši napisali za nas, uviđamo da je vrijeme za dati petama vjetra. Vozimo za Baia Mare.
Taj dio Rumunjske poznat je po prelijepim drvenim dvorišnim vratima, krovovima i crkvama. Što su kapije veće i ukrašenije, imanje je bogatije. Uz pomoć rumunjskog bajkera u Baia Mare nalazimo smještaj (sve je puno turista), tuširanje i šetnja pa na trg na večeru. Simpa gradić, na trgu živa mjuza, dobra vibra. Večera, cuga, par riječi s onim bajkerom i tako do dugo u noć. Na povratku u pansion lijeva noga ne sluša, a leđa, jao!!! Mudro šutim, glavu gore, blizu je hotel. Ujutro će bit bolje!
Buđenje i uz pomoć samomasaže uspijevam se nekako dignuti iz postelje. Doktore, možda si bio u pravu! Doručak, pakiranje, torbe treba odnijet do motora. Mudro šutim! Ako se potužim, pičimo ravno doma. Lako za mene, ali ne mogu to napravit Zingeru! Zgrabim jednu torbu, gledam drugu, daleka mi kao kilometar. Stisnem zube, zgrabim je i skoro se onesvijestim. Nije se moglo izdržati. Kopilot poludio, a i svak normalan bi se vratio doma.
Impresivne drvene crkve - remek djela!
Uz kavu pada dogovor da idemo još jedan dan naprijed, polako. Oči su mi pune suza, ali što se ne može, ne može se. Iris malo pomaže pri sjedanju na Zingera i čudo, na njemu s mojim leđima sve funkcionira. Moj doture, ovo je bolje od plivanja i sunčanja Pošto smo u pokrajini Maramures idemo u potragu za drvenim crkvama koje su poznate u ovom kraju i UNESCO ih je stavio na svoju list, njih osam. Dođemo do prve, ali je misa i toliko ljudi da cure iz njh. Nije lijepo da mi tu sad škljocamo fotićem.
Ista scena i u drugoj, trećoj do koje je makadam. Prvi put sam rekao "s ovim leđima nisam siguran". Nedjelja je i svi su u svečanim odorama, nošnjama... Dolazimo do skupine drvenih crkvi u Barsani. Stvarno impresivno, isplati se pogledati. Za mene remek-djela, ne možeš vjerovat da je izgrađeno samo od drva. Foto-razgledavanja i pičimo dalje! Lijeva noga ne sluša, ali ko ga šiša, nismo se došli šetati nego voziti. Neki će reći da nismo normalni, ali jesmo, ovo su ceste za naš tim.
Posvuda ljudi kampiraju, beru razne slatke bobe, gljive i planinare. Bajkera poprilično, najviše Austrijanaca, Čeha i Poljaka. Vozimo za Borsu, odmor ispod prijevoja, obavezno papanasi (rumunjski kolač) i koka kola. Jupi, jupi, cesta kao u Alpama, prijevoji još bolji, a prirodu neću komentirati. Gledajte! I tako vozimo se mi "Austrijom", ludilo. Iz zavoja u zavoj prema pokrajini Bucovina koja je poznata po oslikanim manastirima. Moj Devunčić kaže dosta vas dva, vrijeme je za smještaj. Dolazimo u Campulung Moldovenesc. Dobar hotel, tuširanje i bris u grad. Kao i uvijek oko restorana, prepirka. Ovaj je dobar, ovaj nije...i eci peci pec, sjedamo u jedan lijepi. Ustvari ludilo, kad je konobar donio pšenično pivo, kola su krenula nizbrdo. Taj dan smo stvarno bili u "Austriji". Ubili smo se pivom.
Oslikani manastiri i još malo vožnje...
Jutro, idemo 50-tak kilometara do oslikanih manastira. Čudo, lijepo za pogledati, freske su s vanjske i unutrašnje strane. Lijepo za vidjeti, ali deru. 40 lea za ulaz i foto. Idemo dalje! Ovaj put se vozimo betonskim cestama, poznate za vrijeme Ceausescua. Ludilo, kako dobro drže. Gazili smo malo i po visećim mostovima i jurili, jurili, da su nas čak i čuvari reda zaustavili. Milostan pogled i uz njihovo gunđanje ipak nam žele sretan put. To su ljudi, neš' ti što smo vozili duplo brže i prestigli kamion na punoj crti. Zna čovjek, da je gadno vozit iza kamiona.
Tome u čast (za razumijevanje i ljubav prema motordžijama) u jednoj kafani smo častili pivom ekipu koja je upravo došla iz šume i polja. Ljudi ne vjeruju, ljube, grle, šou! Pobjegli smo glavom bez obzira! Vozimo za kanjon Bicaz i Crveno jezero. Ludnica, stijene ogromno visoke, svinute, tako da izgleda kao tunel. Lijepo, lijepo, a cesta... Neki je uspoređuju s Transfagarasanom ali je kratka. Na jezeru tražimo smještaj. Kupanje i šetnja do jezera. Noga više ne sluša i kupujemo štap, jer i šetati se mora. Večera je bila bogovska.
Kroz kanjon Bicaz
Ujutro dizanje i čelom nazad kroz kanjon. To se mora dobro poslikati i utvrditi gradivo. Malo foto sessiona nije na odmet. Sve me boli, još ne odustajem od rute, ali doktore, možda ste bili u pravu!
Luda priroda najviše nas se dojmila na cijelom putovanju
Idemo dalje i prva lagana marenda. Morali smo kupiti pola pogače (ne može manje, a 2 kg sigurno) i pojeli samo pola kore. Ogromna je. Na cijelom putu smo vidjeli puno brana koje su stvarno "strava" građevine, a i akumulacijskih jezera. Slijedi napad na Blatne vulkane u blizini Buzaua. Luda priroda najviše nas se dojmila na cijelom putovanju. Postoje Veliki (do kojih se mora dosta pješačiti) i Mali s puno manje pješačenja. Priroda stvarno može iznenaditi! Teškom mukom odlazimo jer je ludo, svemirski. Ali što ćeš, cesta zove! Idemo dalje pravac Brasov, a pošto ne volimo velike gradove noćimo u slatkom hotelčiću na planini prije grada. Lijepa večera i cuga uz svijeće (nestalo je struje).
Dizanje, liječenje mamurluka, i gas za Sighisoaru. Lijep gradić s vrhunskom apotekom gdje sam dobio voltaren gel (izgleda da sam ga tek zadnje dane zaslužio). Mogu vam reći da mi se jako svidio ovaj način razgledavanja gradova. Što se može s motora može se, što ne - jednog dana možda!?
U svakom slučaju lijep grad, bajkovit i opet moja Austrija. Kava, kola i vozi. Napad na Transfagarasan! Atmosfera ludilo, više nas sve boli od mahanja, smijanja, a bogami i od sjedenja, ali nema zime. U glavi dilema, je li sve ovo pametno? Bili dva puta na Transfagarasanu, je li potrebno treći? Što ako pokvari dojam? Briga je trajala do prvog zavoja, no kad se Zingi nagnuo povratka nije bilo. Druga, treća, gas, koči, uf, uf, ma mogao bi doći još 100 puta.
Slike govore više od riječi, čovjek bi volio vječno ovdje ostati, ali što se mora nije teško...
Zingi poludio, ja ga takvog još nisam vidio!!! Trajalo je to puna četiri zavoja, kad se čulo ono poznato: alo, alo! Ja sam krivicu odmah prepisao Zingiju, a on neka se pravda. Rasprava je trajala još dva do tri zavoja, kad je Iris rekla da bi trebalo što i slikati, no u glas smo rekli da imamo slike od prošle godine. Već u drugom zavoju gunđa da boje nisu iste, i gle, stvarno nisu. Jesen se približila. Žao mi je Zingi, boje su važne, morat ćeš polako, lijepo, turistički. Ganju ćemo ostavit kad du-moto budemo vozili ovdje u osvajanje. Slike govore više od riječi, čovjek bi volio vječno ovdje ostat, ali što se mora nije teško. I nije.
Idemo za Curtea de Arges. Tražimo pansion Ruxi, ali nema mjesta. Ljudi, sve puno. Teško pronalazimo smještaj, presvlačenje i šetnja do restorana. Onako malo nacvrcani vraćamo se u hotel, a pred liftom nas čeka mlađahan Poljak Zbigniew i moli da nas bez obveze prati do Dubrovnika, jer ne zna čitati ćirilicu i ima strah od Srbije. Nema frke, ako možeš pratiti, kažem mu. Moj kopilot malo žnjuga, a poslije ga je pazila bolje nego ja. Na mom tečnom engleskom mu objašnjavam da sutra idemo Transalpinom do Temišvara, a drugi dan Temišvar-Dubrovnik. Zbigniew gleda kartu i pita gdje spavamo drugi dan? A Iris kao iz topa: pa u Dubrovniku, naš si gost. Gleda čudom i ode leći. Mislim da oka nije sklopio.
Napad na Transalpinu
Jutro, doručak, pokret i napad na Transalpinu! Cesta poznata, selo Novaci i eto nas. Ludnica! Opet struži lijevo, struži desno, moramo jer je novi asfalt... ha ha, kao da je stari bio loš! Zbigniew prati, sve ok. I opet juriš na Petrosani. Opet popravili cestu pa puteljcima do Temišvara. Tu mi idemo u jedan hotel, Zbigniew u drugi jer je gužva zbog turista. Mi odlazimo u poznat nam restoran i gala se častimo. Ipak nam je to zadnja večer na putu. Uf, uf, jest nam dobro bilo.
Dogovor je bio ujutro u sedam i da Zbigniew nema dobar auspuh probudili bi se mi u deset. Brzo oblačenje i ćao "Bugarska". U Bačkoj Palanci svraćamo u firmu Altes d.o.o. koju drži super lik Branislav i kupujemo nove pepe Heidenau za Zingera. Ćakula s čovikom, odličan lik, za preporučit. Vozi Zingi za HR. U Županji krivo skrećem za Brčko i opet vremenski produžavamo putovanje.
Ne žalim, vozili smo se uz Drinu. Ta cesta je meni najbolja u BiH, a drago mi je bilo i radi Poljaka. Čovjek je vozio i kad bi stali (a to je bilo rijetko) govorio bi „oh my god, oh my god, my friends won't believe me“. Možda nećete ni vi! Ekipa nas je čekala doma i od Foče smo malo ubrzali. Doma ludilo - obitelj i prijatelji su sve na svijetu!!! Palinka za palinkom, riječ za riječju. Puno toga se ne može ni opisati ni poslikati. Možete jedino to vidjeti na našim osmijesima. Svi doktori ovog svijeta ne mogu reći da ovo nije terapija. Jahanje je jahanje. Sad, što je staza duga, odakle to Zinger zna.
Svi doktori ovog svijeta ne mogu reći da ovo nije terapija. Jahanje je jahanje.
Jučer sam bio u doktora, rekao je da sam kret.., da mogu ostati invalid, da me on nema volje pregledati i bla, bla, bla. A kad me je pitao gdje sam to bio i kad sam razvukao kes, rekao mi je ima još nade za tebe. Ja kažem ima još nade za nas i bit će je dok god budemo sanjali destinacije i vozili se. Pazite na boje, to je jako važno!!!
Drum bun!