Inspiracija: Nema nogu, ali je prvak u skijanju i biciklizmu

Kad su svi mislili da je gubitkom noge u minskom polju izgubio sportske snove, Tomislav Zadro iz Vinkovaca sve je razuvjerio.

- Sport je preuzeo moj život - tvrdi Tomislav poručujući svim stradalim prijateljima i suborcima da se ne smiju predati te da moraju naći smisao unutar nastale situacije.

Ovaj prijeratni odbojkaš nakon tri mjeseca oporavka od amputacije i još tri mjeseca rehabilitacije odlučio se vratiti u sport igranjem sjedeće odbojke.

Potom je nekoliko godina, kad se zaželio adrenalina, vozio Škoda Valvoline Cup i doživio bezbroj spektakularnih izlijetanja na brdskim utrkama koje je vozio. Istodobno je kupio i bicikl te s društvom otišao na skijanje u Italiju. Sve poslije toga velika je životna priča okrunjena sudjelovanjem na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. godine, na kojima je kao jedini hrvatski sportaš u slalomu osvojio 10. mjesto, te u Pekingu, gdje je u biciklizmu u utrci na kronometar opet bio deseti.

- Izgubio sam nogu, ali nisam odustao od života. U stvari, rijetko se i prisjetim toga događaja. Ja sam živ, ali četvorica mojih prijatelja iz protudiverzantskog voda poslije su poginuli u Bosanskoj Posavini. Možda bih i ja bio među njima da nisam izgubio potkoljenicu u minskom polju između Jošina i Trbušanaca - pita se danas Tomislav, no ne dopušta da ga to slomi.

Svojim primjerom radije prijateljima i kolegama daje poticaj i nadu.

Priču o hrabrom Tomislavu gledajte 5. 1. u “Dobro jutro, Hrvatska” i na www.ponoshrvatske.hr

‘Gubitak noge nije najgore što mi se moglo desiti’

Nakon rata je na području na kojem je Tomislav stradao izvađeno više od 20 protupješačkih mina.

- Eto, moglo je biti i gore! Tri mjeseca sam proveo u bolnicama, pa još tri na rehabilitaciji. Čak i u takvom ozračju nisam klonuo duhom - govori nam ovaj vedri sportaš iz Vinkovaca.

Dobar trener za dobre rezultate

Za svoje sportske dosege kaže da “nisu za pamćenje”, ali dodaje da je vrlo dobar trener. Posebno je ponosan na hrvatskog paraolimpijca Marija Alilovića koji je pod njegovim nadzorom u dvije godine treniranja postao svjetski prvak u biciklizmu.

Supruga i djeca su mu oslonac i velika potpora

Tomislav ima veliku potporu obitelji. Najviše je u svemu trpjela supruga Barbara koja ga zbog sportskih obaveza nije viđala po 100 dana na godinu. Svojom najvećom životnom pobjedom smatra obitelj - suprugu Barbaru te djecu Luciju (7), Zvonimira (14) i Anu (18).