Velika koalicija ponovno je postala jedna od opcija nakon izbora za koje se očekuje da će biti najneizvjesniji u povijesti. Nekima bi donijela olakšanje, a nekima pokoru.
Velika koalicija: za neke spas, za druge pak zaslužena kazna
Božo Petrov bi želio biti premijer. Milan Bandić će pokazati svima kako biti premijer. Radimir Čačić vreba povratak na vlast. Zoran Milanović danima bježi od pitanja o koaliciji s Branimirom Glavašem. Ivo Josipović se igra drvenim pločicama.
Rastu apetiti malih stranaka, licitira se koalicijama, broje se pojedinačni glasovi.
Tko će s HDZ-om, a tko sa SDP-om? Hoće li sa Srbima ili sa crnokošuljašima? Koja je cijena tog cjenkanja? Je li previsoka ili neophodna?
Svega toga, čitave te postizborne muke i traume, teških pitanja i evazivnih odgovora, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović riješili bi se samo jednim potezom - formiranjem Velike koalicije.
Samo tim jednim nezamislivim potezom riješili bi se i Prgometa i Petrova, i Glavaša i Bandića, i Čačića i Josipovića, IDS-a i manjina...
Ostali bi sami na poprištu velike bitke. Kao jedini pobjednici.
Obojica bi dobila što zaslužuju. I za obojicu bi to bila najveća kazna.
Kao giljotina
Velika koalicija godinama nam se nadvija nad glavom kao rezervna opcija u slučaju postizbornog pata, kao sredstvo preventivnog odvraćanja malih partnera velikih apetita, ali i rješenje protiv raspisivanja novih izbora.
O njoj se govorilo još prije petnaest godina, eksperimentiralo u trenucima velikih kriza i uslijed zahtjeva za nacionalnim jedinstvom, no sada kad dva najveća bloka ulaze u predizborni finiš gotovo posve izjednačena, nakon što su usisali golemu većinu svih glasova, a ostalima prepustili mrvice kojima oni trguju kao da su čisto zlato, ta opcija nekima se nameće kao najjednostavnije rješenje.
Ako su se Karamarko i Milanović posvadili sa svima, svojima i tuđima, neka onda surađuju međusobno.
Uostalom, Milanovića i Karamarka spaja puno više toga nego što su spremni priznati.
Programski, obojica istim argumentima odbijaju teritorijalni preustroj države, ukidanje županija i smanjenje gradova i općina. Obojica bi istim argumentima smanjili ovlasti predsjednika Republike. Ni jedan ni drugi ne stavljaju žene na svoje stranačke liste.
Tko se tuče, nek' se voli
Obojica se dive Franji Tuđmanu. Obojica mašu zastavama, pozivaju se na domoljublje i veličaju Domovinski rat. Obojica imaju svoje generale, svoje branitelje, svoje heroje. Obojica imaju preferenciju prema svojim vlastitim crnokošuljašima - jedni onima iz šatora, drugi onima iz osječke sportske dvorane.
Jedan vodi socijalno-nacionalnu, a drugi nacionalno-socijalnu stranku.
Ekonomski, ono što je SDP predlagao prije četiri godine - smanjenje PDV-a - sad predlaže HDZ. Taj isti HDZ nedavno je digao ruku za Vladin prijedlog rješenja za "švicarce". Premijer se prije dvije godine prilikom posjeta Latviji divio rezovima koje je vlast tamo napravila, sada slične rezove predlaže Karamarko.
Ni jedan od njih ne dira u Katoličku crkvu. Obojica se hvale da je Angela Merkel na njihovoj strani. Obojica čvrstom rukom upravljaju svojim strankama. Obojica po potrebi posežu za represivnim aparatom.
Jedan se prije četiri godine zaklinjao u program kojeg je kasnije nazvao "figurativnim", drugi je nedavno predstavio program koji ga uopće ne zanima. Milanović se hvalio da o ekonomiji nema pojma i da ga ona ne zanima. Karamarko je još gori.
Ni jedan ni drugi ne trpe male koalicijske priljepke i gnjavatore koji im uzimaju mandate i ugrožavaju njihovu hegemoniju na ljevici ili desnici.
U prosjeku - sarma
S druge strane, tamo gdje se ne povezuju, šefovi najvećih stranaka gotovo idealno se nadopunjuju.
Jedan zna engleski, drugi ga ne zna. Karamarko ne zna ništa, Milanović se pravi da zna sve.
SDP je na ovim izborima prepustio dijasporu HDZ-u, HDZ je otjerao Srbe u naručje SDP-u. Karamarko bi rezao, Milanović gradio. Karamarko će "hendlati" bankare, Milanović brinuti o radnom narodu.
I ono najvažnije, kad bi kojim nevjerojatnim sjeli skupa u Vladu Velike koalicije, mogli bi jedan drugoga držati na oku.
Osim kad bi Karamarko gledao u pod.
No problem
Eto, koliko god takva koalicija bila nepojmljiva i nevjerojatna, naročito u ovako nabrušenoj političkoj klimi i pred biračkim tijelom koje su Karamarko i Milanović svojim prepucavanjima doveli praktički do atmosfere građanskog rata, ona bi riješila mnoge njihove probleme.
Petrov ne bi bio premijer, Čačić se ne bi brutalno gurao u Vladu, Bandić im ne bi krojio sudbinu, manjine ne bi morale odlučivati o većini, Milanović ne bi više morao razbijati glavu s Glavaševim crnokošuljašima.
Svi su pobjednici
Šefovi obiju stranaka mogli bi se proglasiti pobjednicima i tako sačuvati svoje fotelje, predsjednica Republike uživala bi u zajedništvu, Hrvatska bi bila pošteđena ponovljenih izbora, a građani nove predizborne agonije bez smisla i kraja.
I na vrbi bi moglo konačno roditi grožđe.
Jer, ako Karamarko i Milanović više ne bi bili neprijatelji, na čemu bi temeljili svoje razloge postojanja na političkoj sceni?
Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku