Milanović, Grčić i Lalovac šire optimizam nakon podataka o izlasku iz krize. Ali kako mogu vratiti optimizam u zemlju toliko prožetu pesimizmom, strahom i depresijom?
Ajde budi i ti optimist. Ako misliš da si to možeš priuštiti
Optimizam.
To je ključna poruka koja stoji iza najnovijeg podatka o izlasku iz krize.
"Vraćen je optimizam među hrvatske građane", kaže ministar financija Boris Lalovac.
Njegov kolega Branko Grčić ističe kako građani sada prepoznaju da mogu povećati kvalitetu svog života, pozivajući ih da "počnu trošiti kune koje su stavljali na stranu".
A premijer Zoran Milanović pun optimizma poručuje: "Hrvatska je izašla iz krize i sljedeće stope rasta u kvartalima koje su pred nama će biti vjerojatno još više".
Danas smo se, dakle, probudili optimistični.
Krenut ćemo trošiti novac koji nemamo, počet ćemo vjerovati Vladi koja nas je tri godine držala u minusu, izbrisat ćemo strahove i nedoumice, zaboraviti na blokade i minuse, rastjerati sumnje i zle slutnje i pretvoriti se u Branka Grčića. Sa razdjeljkom i osmijehom.
Najednom je sve u redu. Možemo udahnuti punim plućima.
Od banane do krize
Ivo Sanader kao premijer nije želio ni izgovoriti termin "kriza". Jadranka Kosor tražila je "put prema putu prema izlasku iz krize". A evo, Zoran Milanović dobio je prvi puta priliku javno proglasiti da smo izašli iz krize.
Treba li mu vjerovati? Treba li vjerovati njegovim ministrima? Je li ova Vlada zalog za optimizam građana? Jesu li zalog ovi statistički pokazatelji kojima se Vlada hvali?
I kako bi se taj optimizam trebao manifestirati u budućnosti?
Naravno, Vlada u prvom redu računa na optimizam birača. Nakon doziranja porcija straha od povratka HDZ-a na vlast, sada je potrebna adrenalinska doza optimizma koji će građane natjerati da na izborima daju povjerenje vlasti koja ih je, eto, izvukla iz krize.
Strah je svakako dobar, ali optimizam je još bolji.
Trošite kune
Osim toga, Vlada računa i na optimizam potrošača. Grčićev poziv da se krenu trošiti ušteđene kune koje se na bankovnim računima broje u milijardama i koje Vlada već godinama želi staviti u uporabu, logičan je korak u pokretanju investicija i u jačanju osobne potrošnje, te slijedom toga u povećane prihode od poreza.
Koje bi država onda mogla neracionalno trošiti.
Ali u što uložiti? Na što potrošiti? Imaju li građani dovoljno povjerenja u ovu vlast, nakon sedam godina propadanja, pesimizma, apatije i depresije, da se odvaže na trošenje zaliha za crne dane?
Kako će poduzetnici znati da ih već sutra vlast neće opaliti novim porezom? Zašto bi građani danas trošili ono teškom mukom ušteđeno, ako ne znaju hoće li već sutra zadržati svoje prihode?
Oprez je majka optimizma
Logika hrvatskog čovjeka, velikog kao i malog, prilično je jednostavna: ako smo danas izašli iz krize, to ne znači da već sutra ponovno nećemo opet upasti u nju.
Da već sutra nećemo ostati bez plaće i bez posla, kao i bez mogućnosti da taj posao ponovno nađemo. Oprez je majka optimizma.
U ovom trenutku ključno je pitanje kome će građani vjerovati.
Hoće li vjerovati Vladi koja nas je tri godine zakopavala u minuse, srozavala kreditni rejting, odgađala reforme, mahnito se zaduživala, trošila dragocjeno vrijeme i strpljenje građana, uporno ignorirala mjere za olakšanje socijalnog stanja, igrala se porezima, tjerala ulagače, bavila se sama sobom...
Da bi se u četvrtoj, pa još i izbornoj godini pohvalila stopom rasta koja je petnaestak puta manja od porasta javnog duga.
Igranje statistikom
Hoće li građani vjerovati strančicama koje vode bivši ministri i predsjednik države i koji tvrde, pozivajući se na iskustvo iz prve ruke, kako ova Vlada nije napravila gotovo ništa na stvarnom izlasku iz krize.
Hoće li vjerovati HDZ-u koji se ima i vlastitu statistiku kojom se vješto zna poigrati.
Ili će vjerovati ekonomskim stručnjacima koji govore kako je ovaj rast zanemariv, da dolazi prekasno i da smo zapravo još daleko od toga da se on osjeti u stvarnom životu.
Nakon toliko godina pesimizma, optimizam zvuči kao luksuz.
Pogotovo u situaciji kad Vlada tek u predizbornoj godini kreće u rješavanje situacije sa švicarskim frankom i kad godinama ne rješava problem Imunološkog zavoda, pa ga onda prelama preko koljena u predizborne svrhe.
O našem trošku, naravno.
Optimizam bi, govore to i mnogi stručnjaci, bio ljekovit za oporavak gospodarstva.
Optimizam s govornice
Ali on mora imati utemeljenja u stvarnom životu. Veoma ga je teško oktroirati s političke govornice s jednim ili dva statistička pokazatelja. Ma koliko se Grčić i ekipa trudili zvučati uvjerljivo. S istim košuljama i frizurama.
Optimizam se mora osjetiti kod svakoga pojedinačno.
Počevši od poduzetnika koji želi nešto investirati u zemlji koja je već desetljećima talac svog birokratsko-klijentelističkog aparata, preko takozvanog srednjeg sloja koji već godinama živi u minusima i sretan je ako može servisirati svakodnevne troškove od plaće do plaće, pa sve do onih koji o plaći, poslovima i minusima mogu samo sanjati.
Kako usaditi optimizam ljudima koji su izbrisani s burze, oni koji se ne mogu nadati nikakvom poslu, koji su blokirani, osiromašeni, upropašteni? Oni koji sjedaju u noćni autobus za Njemačku?
Njihov optimizam ne ide dalje od nade da im već sutra neće biti još gore.
Jer, ako pesimist tvrdi da ne može biti gore, optimist će spremno uzvratiti: "Može, može".
Zbog svega toga još je prerano baratati tako nedostižnim terminima kao što je optimizam. On je u ovom trenutku privilegij samo Branka Grčića, kao i cjelokupne političke, partijske, klijentelističke grupacije koja ne mora strahovati za svoju budućnost.
Svi ostali se za to moraju krvavo namučiti.
Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku