Nakon Vukovara premijer i predsjednik izražavali su žaljenje, ali više od toga, tražili su da se njih, najmoćnije političare u zemlji, žali zbog onoga što su tamo preživjeli
Zoran Milanović: "To nije podjela, to je podvala".
Zoran Milanović pola minute kasnije: "Nisam zamišljao da ću nakon dvije godine gledati ovakvu podjelu u Hrvatskoj".
I dok premijer još uvijek razmišlja o tome što mu se zapravo jučer dogodilo u Vukovaru, podjela ili podvala, vrijedi se za trenutak vratiti u prošlost. U svibanj 2001. godine kad je predsjednik Stipe Mesić izviždan i brutalno izvrijeđan prilikom posjeta vojarni Dračevac u Splitu.
Njegovi savjetnici kasnije su tvrdili da sigurnosne službe nisu dobro obavile posao, ali i dodali kako bi predsjednik svejedno bio otišao u uzavreli Split, čak i da je znao što mu se tamo sprema.
Paraobavještajno podzemlje
Uglavnom, bila je to prekretnica kad je ljevičarska vlast konačno shvatila, mjesec dana nakon što je Ante Gotovina pobjegao, da mora ući u obračun s desničarskim paraobavještajnim podzemljem i ostacima bivšeg obavještajnog sustava.
Danas Zoran Milanović ne može govoriti da nije znao što ga čeka u Vukovaru. Njegov sugovornik u vukovarskim pregovorima Tomislav Josić mjesecima je poručivao da vlast neće biti dobrodošla na komemoraciji, a najavljivao je i formiranje svoje kolone prema groblju. Svejedno, državni vrh je zapeo na lampionima i sav zgrožen onim što mu se dogodilo vratio se u Zagreb.
Pa kad već tumači kako su "HDZ i ljudi koji ga vode nesposobni za organizirati takvo nešto", Milanović bi trebao razmisliti o sposobnosti svoje Vlade da uvede red, predvidi probleme, osigura red i mir, a ne da se zgraža nad reakcijama, otprilike kako je to učinio Arsen Bauk nakon razbijanja dvojezičnih ploča. "Možda ipak nismo snimili sigurnosnu situaciju".
Pobuna u Hrvatskoj
I dok Milanović još točno ne zna je li ono u Vukovaru bila "podjela ili podvala", u sinoćnjem intervjuu Novoj TV bez razmišljanja je utvrdio da je to zapravo bila - pobuna. "Nije da HDZ to ne bi htio organizirati, no oni samo jašu na valovima pobune".
Pobune? Kakve pobune? U Hrvatskoj je u tijeku neka pobuna? I što Vlada namjerava učiniti s tim u vezi?
Namjerava izazvati sućut svojih birača. Eto što namjerava.
"Bio je to ružan osjećaj. Jadno, sve skupa jadno", pričao je premijer nakon povratka iz Vukovara. Ivo Josipović zvučao je jednako patetično: "U Vukovaru se dogodilo nešto što me jako ražalostilo".
Obojica su se žalili da su bili žrtve političke podvale, pričali kako se radilo o političkom obračunu, tvrdili da je zla oporba manipulirala sentimentima mase, a da su oni bili spriječeni probiti se do groblja, kao da su naletjeli na tenkovske barikade.
Uglavnom, željeli su izazvati sućut. Željeli su da ih se žali zbog onoga što su, siroti, pretrpjeli u Vukovaru.
Izražavaju žaljenje
Kao što oni stalno izražavaju žaljenje zbog referenduma o braku koji im pakira zla Željka Markić uz pomoć perfidne Katoličke crkve. Kao što se konstantno žale da se ne mogu boriti protiv rušenja dvojezičnih ploča, te im je lakše mijenjati ih kad god neka padne. Kao što se zgražaju nad govorom mržnje aktera desnice. Kao što nariču nad činjenicom da ne mogu prkositi većini, bilo da se nagurava s njom po Vukovaru ili se bori protiv nje oko referenduma o braku.
Milanovićeva borbenost, po svemu sudeći, iscrpila se na Lexu Perković. Zbog njega je bio spreman mijenjati Ustav i zakone, svađati se s Bruxellesom, osnivati saborska istražna povjerenstva, ucjenjivati koalicijske partnere, svađati se s novinarima.
U svim ostalim situacijama slegnuo je ramenima i poručio: "Eto, vidite što nam ovi rade".
Ovakva taktika sigurno će uroditi plodom kod dobrog dijela glasača ljevice. Strah od desnice trebao bi biti snažniji od privrženosti ljevici. Samo, je li sažaljenje rješenje? I zar Milanovićeva vlada doista želi da ju se žali? To je, naime, odlika slabića.
Onih koji nisu dorasli trenutku, situaciji, problemu.
Weimarska revolucija
Kao i u slučaju Ivice Račana i njegove vlade, građani će neminovno u jednom trenutku zaključiti da na vlasti trebaju nekog tko će se suprotstaviti toj desničarsko-klerikalno-weimarskoj revoluciji. Tako očekivanoj i toliko predvidivoj da je bilo samo pitanje vremena kad će se ona zakotrljati.
Građani trebaju nekog tko neće samo mijenjati razbijene ploče, nego kažnjavati razbijače. Ne trebaju one koji će naricati nad referendumom, a onda zajedno s HDZ-om glasati za njegovo raspisivanje. Kao što ni ne trebaju one koji će doći na komemoraciju, a onda podviti rep i pokisli vratiti se u Zagreb. Nakon što su hrabro poskrivećki položili vijence na groblje, kad nikog više nije bilo.
A onda moralizirati o tome kako "za podvalu nije trebalo biti organizacijski genij već manipulator", priznajući da su poniženi od jednog prosječnog intelekta.
Pa ako je već žalosno ono što je stožer učinio u Vukovaru i s Vukovarom, još je žalosnije što mu je to sve pošlo za rukom. A najžalosnije je da vlast zbog toga, ali i zbog svega ostalog što se događa u ovoj zemlji, ne može učiniti ništa drugo nego izražavati žaljenje.
