Milanovićeva svađa sa Srbijom i eskalacija blokade granice tipična je za premijera koji je često u Vladi vodio političke svađe, ali one u pravilu nisu bile plodonosne.
Premijer Zoran Milanović misli da najbolje funkcionira kad se s nekim svađa.
Ali to nije uvijek bilo tako.
Svađao se s Ružom Tomašić ("Ona je elementarna nepogoda"), pa izgubio prve europske izbore i to baš od čelnice pravaša koja je pokupila najviše preferencijalnih glasova na listi HDZ-a.
Svađao se s Europskom komisijom i Njemačkom oko izručenja Josipa Perkovića, zajedno sa sucem Ivanom Turudićem (kao "visoki izvor iz Vlade"), pa je na kraju ipak dvaput mijenjao zakon o izručenju i na koncu poslao optuženog šefa Udbe u München.
Svađao se s Milanom Bandićem ("Njegova politika je korumpirana i puna kriminala i klijentelizma... To je najobičnije hiperaktivno bauljanje"), pa izgubio od njega izbore u Zagrebu. Svađao se s IDS-om i Ivanom Jakovčićem, pa od te stranke napravio još uvjerljivijeg pobjednika lokalnih izbora.
Svađao se s Kolindom Grabar Kitarović, pa izgubio od nje predsjedničke izbore.
Konstantno ponižava, vrijeđa i izaziva Tomislava Karamarka, i uporno od njega gubi izbore.
Svađao se sa stožerašima, pa izgubio ćirilicu u Vukovaru. Svađao se sa šatorašima, pa se šator još nije maknuo iz Savske.
A sada, dva mjeseca prije za njega, ali i za Hrvatsku, po mnogo čemu presudnih i odlučujućih izbora (da ne kažemo i neizvjesnih) Milanović je krenuo u žestoku svađu s Mađarskom i Srbijom.
A to je ovih dana dovelo čak i do toga da je blokirao ulaz srpskih državljana u Hrvatsku, što je bilo nezamislivo još od vremena rata, da se i ne govori o gospodarskoj šteti koju ta blokada izaziva.
Ratna psihoza
Zatvorio je granične prijelaze prema Srbiji i prima migrante koji prelaze preko nelegalnih prijelaza, ali ne pušta građane Srbije koji sa svime ovime nemaju nikakve veze.
I što Milanović više ponavlja kako "ovo nije rat", to se snažnije pojačava psihoza koja umnogome podsjeća na ratnu. Dok je Milanović sada u svom elementu.
Prkosi HDZ-u, hrani se paranoičnim konstrukcijama o uroti Orbana, Vučića i Karamarka, proziva Sloveniju, dijeli packe Grčkoj, a kad ga srpske vlasti kritiziraju i napadnu, brzo se sakrije iza članstva u Europskoj uniji, baš kako je to radila Slovenija dok je ucjenjivala Hrvatsku.
Inat je Milanovićeva omiljena politika.
Sada vjeruje da bi ga takva politika mogla čak dovesti do neočekivane pobjede na parlamentarnim izborima. Samo, pod koju cijenu?
Rat s Vučićem
Ova blokada granice prema Srbiji može oduševiti samo najzagriženije hrvatske desničare. Rat s bivšim Šešeljevim portparolom može uzbuditi samo najveće hrvatske nacionaliste. U ovom prepucavanju s Vučićem i Dačićem, Milanović uvijek može računati na moralnu pobjedu.
Ali tako je bilo i u mnogim njegovim prošlim ratovima. Pa ih je u pravilu gubio.
Do koje granice misli ići u ovom natezanju?
I mnogo puta ranije, u svojim inatljivim prepucavanjima, Milanović je znao prijeći sve granice - ne samo taktičnosti, nego i dobrog ukusa.
Kad je napadao Turudića, ponižavao je cjelokupno hrvatsko sudstvo, što je bilo neprimjereno za hrvatskog premijera, bez obzira koliko je možda bilo opravdano. Kad se svađao s Tomašićkom, ispadao je primitivni grubijan. U čarkanju s Karamarkom ("ne zna čitati, ne zna engleski") ostavlja dojam iskompleksiranog pubertetlije.
A ovih rasističkih viceva koje servira u pravcu Beograda ("šaraj malo, brate") posramili bi se i najprostiji birtijaši.
I što je još gore po njega, u mnogim okršajima Milanović je bio prisiljen "pojesti svoje riječi". Ili je naprosto podvio rep kad je prešao granicu (kao prema Merkel i Viviane Reding).
Sada se postavlja pitanje do koje granice će ići prije nego što njegova politika prema Srbiji postane kontraproduktivna za hrvatske nacionalne interese. Ako tu granicu već nije prešao.
Svađa se obija o glavu
A onda se, u kontekstu predizborne kampanje, možemo zapitati do koje će granice Milanović skupljati glasove u ovom pograničnom ratu. Odnosno, kad će se ta njegova kampanja okrenuti protiv njega, nakon što su mu građani davali podršku i otvoreno mu čestitali u vezi prihvata migranata i izbjeglica.
Teško da se može osloniti na glasove zagrižene desnice.
Uglavnom, promatrajući njegovu politiku prema Srbiji i Mađarskoj, eskalaciju sukoba i zaoštravanje režima na granici, prisjećamo se Milanovićevih riječi izrečenih prije dvije godine u razgovoru sa zagrebačkim studentima, kada je otvoreno priznao da je "propao u diplomaciji".
Nije teško vidjeti zašto.
Na našu žalost, u ovome bi nam trenutku upravo njegove diplomatske vještine najviše trebale.
