Vrijeme je za lidere: jeste li spremni postati lider?
U ovotjednoj kolumni Martina piše o liderstvu kao stavu i vještini koja nam je svima nužno potrebna, kako bismo potaknuli napredak - vlastiti i zajednički
Više od 80 organizacija s kojima smo radili, nekoliko stotina radionica koje smo održali, tisuće ljudi koje smo upoznali, i svih ovih godina nameće se isti zaključak – imamo poduzeća u kojima rade odlični stručnjaci koji znaju kako od ničega stvoriti priliku i riješiti najsloženije stručne zavrzlame.
Nažalost, zatim slijedi dobro poznati „ali“ – ali nasred ureda i hodnika tih istih poduzeća stoje „slonovi“ koji usporavaju, ometaju, onemogućuju, frustriraju, ljute, troše energiju. I svi ih vide. I svi ih, više ili manje svjesno, zaobilaze. O čemu je riječ?
Neproduktivni sastanci. Prebacivanje odgovornosti. Nedovoljno otvorena komunikacija. Loša suradnja među odjelima – prodaja vs. proizvodnja; back vs. front office; core business odjeli vs. službe podrške; itd. Stalno gašenje požara umjesto rješavanja problema u njihovim uzrocima. Stotine mailova dnevno, s bezbroj ljudi u kategorijama „primatelj“ ili „kopija“. Gledanje kako odraditi vlastiti posao i ostvariti ciljeve, bez da se uzme u obzir na koji način će to utjecati na druge. Poznato? Gdje god zagrebemo ispod površine, nailazimo za zajednički nazivnik – poteškoće u komunikaciji i suradnji.
Pritom, konzultanti već znaju pravilo koje se svaki put iznova potvrđuje - s kim god razgovarate u nekom poduzeću, neovisno o odjelu iz kojeg dolazi ili funkciji koju ima, u pravilu ćete dobiti sličan odgovor na pitanje što je potrebno unaprijediti, kako bi organizacija bila uspješnija, a njezini djelatnici produktivniji i zadovoljniji. Drugim riječima, svi vide da je car gol (često i sam car), možda i pričaju o tome negdje u kuloarima, no pravi konstruktivan razgovor, kao i poduzimanje konkretnih koraka kako bi se problem riješio, sustavno (ponekad i godinama) izostaje.
Tko će to riješiti?
Glavni problem leži u tome što svi na neki način završimo čekajući da se „nešto“ dogodi, da „netko nešto“ poduzme. Djelatnici žele da njihovi nadređeni nešto učine. Srednji menadžment se s druge strane ljuti zbog nedovoljne spremnosti svojih podređenih za promjene, a istovremeno smatra da „riba smrdi od glave“. Visoki menadžment pak misli kako sa svoje razine malo toga može napraviti u operativi, ako ljudi na nižim razinama ne krenu kvalitetnije surađivati i preuzimati odgovornost ne samo za svoj posao, već za rezultate čitave organizacije. I tko je u pravu? Svi! I nitko.
Odgovor kako se riješiti gore opisanih „slonova“ nije jednostavan, te traži sustavnu analizu i osmišljavanje konkretnih akcija. No, kako bi se uopće došlo u priliku kvalitetnog rješavanja problema, pravo pitanje je iz koje pozicije krećemo.
Nažalost, umjesto da nas činjenica što smo svi frustrirani istim poteškoćama poveže i potakne na zajedničku akciju, u praksi nas nerijetko dovede do osjećaja bespomoćnosti te međusobnog razdvajanja, pa čak i optuživanja. Rezultati su najčešće sljedeći:
Kapitulacija - Dio ljudi postaje pasivan – u potpunosti se prilagođavaju postojećoj situaciji, odrađujući svoj posao onako kako mogu, da bi ostvarili barem neki rezultat. Jednostavno se prepuštaju, ni ne pokušavajući nešto promijeniti, te se usmjeravaju na onaj uski dio svojih zadataka koje moraju obaviti, bez „uzburkavanja duhova“. To ne znači da ne rade, dapače, nekad rade od „jutra do sutra“, kako bi obavili posao unatoč svim problemima koje uočavaju. Istovremeno, ne poduzimaju ništa, čak više ni ne vide što bi mogli poduzeti, da bi nešto suštinski unaprijedili.
Buntovništvo - U drugoj opciji, ista frustracija ljude odvede u drugu krajnost – buntovništvo. Takvi djelatnici postaju agresivniji u komunikaciji, neprestano se žale na sve probleme (koje dobro uočavaju), inzistiraju da se stvari rade isključivo onako kako to oni zamišljaju, te teško uzimaju u obzir drugačija razmišljanja. Spremni su prihvatiti samo one promjene koje će donijeti revolucionarna poboljšanja, jer bilo što drugo ne bi imalo smisla. Nestrpljivi su te, kao i prva skupina, često završe radeći od „jutra do sutra“, pokušavajući sve sami napraviti i - misleći da nitko drugi ne razumije i ne vidi ono što oni uočavaju kao probleme - odustaju od bilo kakve suradnje s drugima i pokušaja utjecaja.
Vrijeme je za lidere
Da bismo se uhvatili u koštac sa „slonovima“ koje svi primjećujemo, trebaju nam vođe - lideri. I to nema veze s rukovoditeljskim mjestom, već jer riječ o stavu i sposobnosti pokretanja sebe i drugih, što god radili, u kojem god odjelu bili, iz koje god pozicije djelovali. Vrijeme je da svi shvatimo kako nam za napredak više nisu dovoljna samo stručna znanja, već da moramo postati jednako vješti, čak i veći majstori u međusobnoj komunikaciji te kvalitetnoj suradnji, koju karakterizira preuzimanje odgovornosti i traženje najboljih rješenja za nas (a ne sebe). Trebaju nam ljudi koji neće tako lako odustati čim osjete ravnodušan, umoran ili neprijateljski pogled iz drugog tima (a iste organizacije!). Trebaju nam oni koji će znati da se stvari ne mijenjaju preko noći, nego da je potrebna upornost i dosljednost, kako bi se pokrenule željene promjene.
Krajnje je vrijeme je da svi, unutar svog područja odgovornosti, počnemo biti lideri koji su usmjereni na zajedništvo, izgradnju povjerenja i suradnju. Samo tako ćemo moći zasjati u svojoj punini, i kao pojedinci, i kao društvo. U protivnom, i dalje ćemo ostati vrhunski stručnjaci s tisuće slonova koji nas razdvajaju. Iskreno se nadam da nam je svima toga dosta.
O autorici
Martina Trboglav, profesorica psihologije, radi kao viši konzultant u Ramiru, tvrtki koja se bavi organizacijskim razvojem i razvojem ljudskih potencijala. Certificirani je NLP trener, HNLP trener i NLP coach, hipnoterapeut te voditelj Ramiro Leadership NLP Academy. Specijalizirala se za područja komunikacijskih vještina, leadership, upravljanje promjenama i kreativnost. S entuzijazmom radi s organizacijama i pojedincima pomažući im osvijestiti svoje mogućnosti i razviti sve vještine potrebne za ostvarenje željenih ciljeva te kvalitetan i ispunjen život.
