Zašto me tako gledate? Kao da su vaša djeca uvijek mirna...

Sjećate li se onih dana kada ste išle u shopping? Isprobavanje deset pari traperica i pomno izučavanje koje najbolje stoje na pozadini. Proučavanje nove kolekcije cipela čak i onda kad nemate ni lipe u novčaniku. A tek torbice...taj divni predmet želja svake poštene žene. Da, nisam još to zaboravila, no danas odlazak u kupovinu izgleda bitno drugačije. 

Sve sam isplanirala - samo treba probati jaknu i tenisice

Utrpala sam neki dan svog ljupkog sina u auto. Naravno jedva, jer je on baš zamislio da je pravo vrijeme za igranje sa 101 autićem, nenadano je ogladnio sedamnaesti put i baš nikako nije htio obuti tenisice. Nakon što sam preskočila sve te prepreke, opsovala životu i sudbinu par onako sočnih odvezli smo se u jedan trgovački centar. 

I to ne iz zafrkancije nego zato što sinčić stvarno nije imao što za obući. Prekratke hlače, pretanka jakna i premale tenisice su jedino čime smo raspolagali. Naravno da njega to ni najmanje ne brine. Znajući da nije baš strpljiv, sve sam pomno isplanirala. Neke sam stvari pregledala bez njega, samo mi je zapravo trebao da isproba tenisice i potencijalnu novu jaknu. I uđemo mi tako u trgovinu broj 1. Izvučem dva para tenisica, obujem mu jedne i na našu sreću pogodim broj iz prve. Sretna odlučim da će probati i druge, čisto da vidim u kojima mu nožica ljepše leži. 

Moj princ nije imao takvih planova nego je, dok sam se ja okrenula da zgrabim drugu tenisicu, okrenuo i otrčao na drugi kraj trgovine. Smijuljio se skrivajući se iza kutija, usput razbacivao sve cipele redom...Nisam se dala. Zgrabila ga, pospremila razbacano i pravac natrag. Probali mi tako i druge tenisice, ispipala ja gdje su prsti, odlučila se na njihovu kupnju kad...njega opet nema.Trči prema izlazu, ja bacam sve stvari i trčim za njim, pali se onaj alarm, on umire od smijeha, ja od srama, dolazi zaštitar, prodavačica i još jedno dvadesetak kupaca zuri u nas. Princ se u novim tenisicama i etiketom i onom plastikom protiv krađe valja po podu. Dižem ga, objašnjavam mu da se to ne smije, lagano podižem glas da me čuju i drugi ljudi. Da ne bi ispalo da sam loša majka i da ga ne odgajam. Vraćam se po stvari i pokušavam skinuti nove tenisice da ih možemo provući kroz onaj stroj...E sad tu moj sinčić dobiva živčani slom, prodavačica se smiluje i pomirljivo kaže da stavim njega u tenisicama na pult pa će ona očitati cijenu i skinuti zaštitu. I hvala joj na tome.

 A sad jakna.... 

Gubim nadu u uspješan nastavak kupovine, no sinčić se primirio pa sam se i ja okuražila. Ipak, pokušaj da mu kupim novu jaknu završio je samo pokušajem da mu navučem jedan rukav. Onda je ugledao majicu s autićem i njegov svijet je stao. Da, priznajem, kupila sam je. Ok, ionako mu je trebala i nova majica, opravdavam taj suludi čin u vlastitoj glavi.

 Jaknu naravno nismo kupili. Odlučila sam to napraviti bez njega. Ako i fulam za broj bar će mi svi živci biti na broju. Ulazimo u posljednju od ukupno tri trgovine koje smo obišli. Trebam uzeti još paket pelena. Čini se da će sve biti u redu. U jednoj ruci držim pelene, u drugoj njegovu ručicu. Ne zaustavlja se, ne bježi, ne uzima stvari s polica, prilazimo blagajni i onda - bris. Otrčao je po Čokolino. Sa smiješkom velikim k'o kuća nosi najveću vreću. Nema veze, neće se baciti. Stavljam i to na pokretnu traku. Gledamo se, smijemo se, čini se da ću zdravog razuma otići kući. Ili ne. Ugledao je Tic-tac. Znate ih. Tvrdi, mali, ne želite da ih jede dvogodišnjak. No njemu to nije ni cilj. Otvara jednu kutiju i prosipa cijeli sadržaj po podu. U isto vrijeme blagajnica nesvjesna mog užasa pita: Imate li našu karticu? Čak i da je imam ne bi znala gdje je jer sinčić uzima drugu kutiju. Ja vičem: Nemoj, stani, pusti to, to je fuj, nemam vašu karticu, ostavi to. Baci, prestani. Doći će strašni vuk ako nastaviš otvarati Tic tacove...

Želite li našu karticu?

A želite li možda našu karticu, ne da se ona. I znate morat ćete platiti te bombone, upozorava me sa milim smiješkom. Duboko uzdišem, brojim do 152 ne bi li se smirila. On prosipa proklete tic tacove, svi u redu gledaju samo u nas...Pucam. Zgrabim dijete za ruku za nijansu netaktično, podižem ga, on vrišti. Ja opet brojim i dišem i molim boga da ona više naplati svo zlo koje smo napravili u trgovini i da mogu pobjeći od tamo. Od tih pogleda super-roditelja i ne-roditelja koji u meni vide monstruma koji ne zna odgojiti vlastito dijete da ne radi kaos po tuđim trgovinama. Plaćam i bježim sa svojim vrećicama, opet brojim u sebi da ne vrisnem od srama i nervoze. Srećem poznanicu koja je naravno sve to vidjela. Ona i njenih dvoje super odgojene mirne dječice. 

Trebaš samo postaviti granicu, savjetuje me. Ima žena pravo. Evo postavljam je. Sljedeći put ću s djetetom u shopping kad navrši 25 pa nek si sam plaća bombone.