Slavne samohrane majke: Bilo je jako teško, ali vrijedilo je...

Budući da je glazbena diva Meri Cetinić (59) samohrana majka od kćerine druge godine, priznaje da i ne zna kako bi bilo drukčije. 

- Prihvatila sam to kao način života. Nije bilo lako jer uz moj posao koji traži puno predanosti, koncentracije, obveza... trebalo je imati i osjećaj vremena za njezine potrebe. Bila je divno dijete i brzo se priviknula na moj tempo života - govori Meri, koja s kćeri Ivanom Burić (36) živi u Splitu. Priznaje kako se svojski trudila nadomjestiti joj oca, koji ni na koji način nije bio uz nju. Zato se oduvijek oslanjaju jedna na drugu i imaju posebnu vezu.

- Financijski mi nije nikad bilo teško zato što sam dobro zarađivala i imala uspješnu karijeru. Oduvijek sam znala s novcem. Štedjela sam i nisam nikad rasipala što imam - kaže Meri, kojoj je razdvojenost od kćeri najteže padala.

- Nije bilo lako uskladiti pjevačku karijeru s majčinskom zato što sam oduvijek bila jako aktivna. Moj poziv traži bezbrojna putovanja, puno rada i vježbanja. No Ivana je rano prihvatila takav način života, na neki način je i ona sazrijevala i upijala tu umjetnost. Danas je ona izvanredan skladatelj i tekstopisac. Odavno je uključujem u moje projekte - priča i ističe da su joj roditelji bili najveća potpora. 

- Bez roditelja sigurno ne bih mogla sve uskladiti i ostvariti. Dok Ivana nije krenula u školu, vodila sam je na turneje. Iako je to bilo zamorno, nikad to nije pokazala. Bile smo sretne što smo zajedno. Kada je krenula u školu, ostajala je s didom i bakom. Ponekad sam odlazila i na dulja putovanja, ali me je uvijek razdirala odvojenost te sam se željela što prije vratiti kući. Neizmjerno mi je znala nedostajati - kaže Meri i prisjeća se najtežih trenutaka razdvojenosti. 

- Povela sam Ivanu na turneju u Australiju. Međutim, na granici u Beču je nisu pustili jer nije imala dozvolu oca, a bila je maloljetna. Nismo se mogle vratiti natrag zato što su prilazi gradovima već bili zatvoreni. Bio je početak rata. Poslala sam je prijateljima u Zürich u nadi da će se to brzo riješiti. Trebala su dva mjeseca dok sam joj iz Australije riješila vizu. To su bila dva najgora i najteža mjeseca u mom životu, a i ona je bila jako uplašena i teško je to izdržala - govori te dodaje kako su se zajedno uvijek borile protiv svih životnih nedaća jer su jedna drugoj davale snagu. 

- Ivani sam i otac i majka. Nije mi nikad zamjerila što sam je samo ja odgojila, iako znam da joj je nedostajala i očeva potpora, pogotovo u mladenačkoj dobi. Vjerojatno se ta praznina ne može lako ispuniti - kaže Meri, koja se nakon prvog i jedinog braka više nije udavala.

- Htjela sam oduvijek imati pravu obitelj, nekog uz sebe tko mi može pružiti ljubav, kao i ja njemu. Možda bih imala i još djece, ali kad pogriješite u mladosti i preuzmete sve te odgovornosti, ne ostaje puno vremena ni snage za nešto novo. Nisam, nažalost, imala priliku sresti osobu s kojom bi se vezala i tako je život tekao tako kako je. Nije mi žao što sam sama odgajala kćer. Nas dvije činimo malu, ali skladnu obitelj - govori pjevačica te priznaje da, ako se roditelji ne slažu, bolje je da nisu zajedno. 

- Važno je da barem jedan roditelj preuzme brigu o djetetu, da mu pruži dobar i siguran život te da se osjeća voljeno i zbrinuto. Naravno da postoji razlika kad te odgaja samo jedan roditelj. Jedan roditelj treba nadomjestiti oba, a to je jako teško. Ali ako ima dovoljno ljubavi, sve se može prevladati - kaže Meri i zaključuje:

- Biti samohrana majka nije lako. One koje se nađu u toj situaciji, trebaju uvijek biti uz svoje dijete bez obzira na razne probleme. To je neprestana borba, ali vrijedi svakog trenutka.

Mama i kći Meri Cetinić i Ivana Burić

Ivana Burić (36) nastavila je stopama majke Meri Cetinić. Obrazovana je glazbenica i profesorica glazbene kulture. Nas smo dvije uvijek imale posebnu vezu, odlično se slažemo i razumijemo, kaže mama Meri. 

Moja strogoća nestaje pred njihovom energijom

Poznata televizijska novinarka i urednica Elizabeta Gojan (51) prije 15 godina, kad je shvatila da je trudna i da nosi blizance Viktora i Patrika, ni sekunde nije dvojila hoće li biti samohrana majka. Od početka je, priznaje, znala da će biti sama s djetetom. 

- Namjerno kažem djetetom, jer je na prvom pregledu i ultrazvuku moja iskusna ginekologinja ‘vidjela’ samo jedno dijete. Tek mjesec dana poslije i ona i ja istodobno smo na ultrazvuku vidjele dvije bebe. To, naravno, nije promijenilo moju odluku! - govori.  Priznaje da su joj u tim trenucima na pamet padale razne misli, ali nikada istinski nije požalila što sinove sama podiže. Od milja ih naziva ViP-ovcima i.... 

- Uvijek kažem, a to zaista mislim, ViP-ovci su mi spasili život! Podizati blizance jednoj mami nije lako, posebno novinarki koju teren, događaji i izvanredne emisije izvlače iz kuće u svako doba. Pa i kad je šira obitelj, što uključuje bake i djedove, na broju, s blizancima su pune ruke posla. Elizabeta priznaje da su uz nju uvijek bili samo njezini roditelji. 

- Zanimljivo, prijatelji su se razbježali.... Samo dvije moje kolegice i prijateljice s posla, Zorica i Snješka znale su uskočiti i pomoći. Nakon smrti roditelja, moja sestra Marija i njezina obitelj definitivno su mi najveća pomoć - kaže. Tijekom njihovih 14 godina pamti divne trenutke odrastanja, ali ima i onih zbog kojih se i danas uhvati za glavu. Divni su, kaže, oni klasični, kao i kod svih roditelja. Obožavala je njihovo progovaranje, puzanje, hodanje.... a bilo je i specifičnih, izljeva ljubavi koji su je rastapali.

- Kad im je bilo pet godina, Patrik mi je u mojoj u najdebljoj fazi, rekao: ‘Mama, tanja si od lista papira i najljepša na svijetu!’ Ili kad sam zavapila da više ne mogu i da odlazim, dvogodišnji Viktor mi je najozbiljnijim izrazom lica rekao: ‘Ali, mama, što bismo mi bez tebe, mi bez tebe ne možemo živjeti?!’ - prisjeća se. Strpljiva je mama, puna ljubavi i razumijevanja za svoje sinove. Njezino slobodno vrijeme je i njihovo, kao i svaka mama i ona živi za njih. Bez ustručavanja kaže kako njezina strogoća nestaje pred njihovom energijom. Jedini pravi autoritet, smatra, bila je njezina majka... 

- Ma, dobro, oni su zapravo dobro odgojena djeca, tako da se sve naše svađe, danas, uglavnom vode zbog vremena provedenog za računalima, urednosti... - priča.

Zadovoljna je odnosom koji je izgradila s njima. Nema tajni, laži, prijevara... Neće reći da je taj odnos idealan, ali svakako je, smije se, poluidealan. Još o svemu iskreno razgovaraju, traže savjet kad su nesigurni i još je pitaju za razna dopuštenja. Zna se čija je u kući zadnja, no sinovi pritom itekako imaju pravo glasa. U vrijeme kada s malih ekrana pršte negativne vijesti, a i moral, poštenje danas su upitne vrline, Elizabeta ne odustaje od starinskih, tradicionalnih vrijednosti.

- Od malih nogu učim ih moralu i pravednosti, istinoljubivosti i časti... svemu čemu su mene naučili moji roditelji. Gledajući oko sebe nisam sigurna da je to najpametnije, ali ja drukčije ne znam! - kaže.

Zbog statusa samohrane majke nikad nije imala nevolja, nije primijetila da je ljudi drukčije gledaju. Ali jednako tako nije imala ni pogodnosti. Rijetko se dogodilo da bi joj netko uskočio u pomoć, olakšao joj bilo privatno bilo poslovno, samo zato što je samohrana majka. Elizabeta, kaže, to nikad nije ni očekivala. Najveća joj je radost vratiti se kući i zagrliti sinove. I dok su dečki kao mali, ugledali mamu na malom ekranu kako se javlja negdje iz svijeta, trčali bi prema televizoru i ljubili ga. Sad su, priča Elizabeta, navikli, dođu pogledati “Damin gambit”, valjda kako mama izgleda, prokomentiraju odjeću i šminku i to je to!  Četrnaest je njihovih i svojih godina kao i svaka dobra mama Elizabeta podredila njima. Ponekad se, priznaje, upita bi li danas postupila drukčije? Više nije sto posto sigurna bi li se, da se vrijeme može vratiti, ponovo odlučila sama podizati djecu. Možda bi, ali baš ističe to “možda”, danas drukčije postupila.

- Ponekad se pitam nisam li svojom odlukom, ipak, njima oduzela neka prava. Pravo na oca. Ali ta je misao prerijetka da bih bilo što mijenjala - kaže. 

Iskusna HTV-ova novinarka zadovoljna je kako je odgojila svoje sinove Patrika i Viktora. 

Rijetko se događalo da mi je netko uskočio u pomoć, olakšao poslovno ili privatno samo zato što sam samohrana majka dvoje djece. No to nisam ni očekivala, priznaje Elizabeta. 

U mom su tijelu i otac, i majka, i djed, i baka, cijela obitelj...

Književnica i sveučilišna profesorica c osvojila je mnoge čitatelje svojim knjigama u kojima često iskreno progovara i o vlastitim emocijama. Nakon mnogo godina žudnje, dijete joj je, kaže, došlo u trenutku kad ga gotovo više nije očekivala. A ubrzo se morala suočiti i s činjenicom da će je sama podizati.

- Moj samohrani staž započinje trenutkom Magdalenina rođenja. Međutim, svoju samohranost dijelim u dva bitno različita razdoblja. Prvo traje do Magdalenine treće godine. Njezin otac Ivo i ja ne živimo na istoj adresi, čak ni u istoj državi, ali se oboje nadamo da će sve doći na svoje. Njegovo iznenadno razbolijevanje i prerani odlazak svjedoče mi da se samohranost može pokazati u još težem obliku - progovara Julijana i dodaje kako, iz svoje kože, procjenjuje da je samohranost u kojem su oba roditelja živa, samohranost drugog tipa. 

- Lakše je djetetu reći da otac nije mogao doći na roditeljski sastanak jer je otputovao na neki izmišljeni put nego ga voditi na očev grob i žaliti što u udžbeniku iz prirode piše zašto iz oblaka pada kiša, a ti si još donedavno tvrdila da je tamo negdje gore, iza oblaka, tata i da nas gleda sa smiješkom - pojašnjava Julijana.  

U mom tijelu su i otac, i majka, i baka, i djed i bliža i dalja obitelj - opisuje književnica i dodaje kao je zbog svega toga sve češće posjećuju strahovi. 

- Da kojim slučajem moram ostati u bolnici, da se nešto dogodi na putu, koga bi Magdica nazvala? Pitanja su to s kojima pijem neke od svojih kava. Vidim da i moju kćer sve više muče problemi naše samoće. Ona, makar u prostoru jezika, mašta o nekoj muškoj figuri. Jer postoje trenuci koje s djetetom može odraditi samo otac. Otac sigurno bolje nosi na ramenima, zna odgovor na pitanje kako se ponašati u trenutku kad te izazivaju dečkići iz razreda, zna bolje skakati na glavu u more...- govori Julijana  i napominje kako je čeznula za tim da biografija njezine Magdalene pokaže i dokaže kako se odnosi, sreća ili nesreća ne moraju nužno nasljeđivati.

- Demantirao me život. Ja sam barem bila u prilici nadati se da će me otac posjetiti za Božić, da će me nazvati za rođendan ili mi čestitati na obranjenom doktoratu. Magdaleni nije ostalo ni pravo na nadu. U toj samohranosti od prvog trenutka mislim samo na nju  govori književnica i dodaje:

- Jednom sam negdje već rekla, i ponovit ću i ovdje: ako je onaj drugi - koji nije s nama - živ, postoji mogućnost da će pokucati na vrata, odvesti na ljetovanje ili samo u kino, nadoknaditi alimentaciju, zaplakati, ispričati se, ili barem jedanput reći: Lijepa si kao što je bila lijepa tvoja majka dok sam je još volio.     

Čeznula sam za tim da biografija moje kćeri dokaže da se sreća ili nesreća ne moraju nužno nasljeđivati, kaže Julijana.   

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!