Živi sa 400 šišmiša: I ne smije ih ni dirnuti jer će platiti kaznu

Unutar  kuće mi pucaju zidovi. Pucaju mi štokovi. Samo se pojave njihove oči. Zatvaram to samoljepljivim trakama i pur-pjenom. Predugo to već traje. Zdravlje mi je potpuno otišlo. Tresem se zbog štitnjače i psihički sam sve nestabilnija, u očaju nam govori Branka Koralija (62) iz Kraljeve Velike.

U mjesto kraj Lipovljana doselila se prije pet godina.

- Prošla sam štošta u životu. Htjela sam starost provesti u miru u prirodi, a onda me je dočekalo ovo - žalosno nam govori Branka.

Kupila je tada drvenu kućicu od 40-ak kvadrata, a onda je u proljeće 2013. godine počela primjećivati zvukove u zidovima i sitan izmet posvuda oko kuće. Uskoro je shvatila da među unutarnjim zidovima i drvetom s vanjske strane drvene kućice žive šišmiši.

Posvuda je tražila pomoć

- Nisam znala koga zvati. Posvuda sam tražila pomoć. Razgovarala sam s vatrogascima, s ljudima s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, iz udruge za zaštitu šišmiša, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo... Sve je došlo i do Državnog zavoda za zaštitu prirode te Ministarstva zaštite okoliša. Nebrojeno sam ih puta zvala i slala im razne zahtjeve, ali mi na njih nisu odgovarali. Tvrdili su da će otići u jesen jer da ljeti imaju mlade. Prošle su već dvije jeseni, a nitko mi nije pomogao. Šišmiši su zaštićeni i njima ovako velika kolonija od oko 400 jedinki mnogo znači - zaključuje Koralija, koja u nesnosnom smradu amonijaka sve teže živi.

- Koliko sam samo puta premjestila ovaj krevet u nadi da će mi na drugome mjestu manje smrditi. Ne pomaže. Strop je pun njihova izmeta. Doslovce ispadaju iz štokova. Ima godinu dana da su izmjerili da ih je 400 i da je razina amonijaka previsoka. Je li moj život doista manje važan od staništa šišmiša? - pita se nesretna Branka.

Ma ja njih već poznajem. Znam kad će biti bučniji, kad tiši. Reagiraju na ‘iš, iš’. Stanje se kao list kako bi se provukli kroz te uske procijepe. S druge strane, u samoobrani se napušu kao guma, opisuje Branka.

Šišmiši su se u kuću i smjestili zahvaljujući procijepima u drvetu.

- Žena s kojom sam razgovarala rekla mi je da nije ona kriva što mi je kuća šuplja. Takva je kakva je. Skromna. Druge nemam - žalosna je Branka. U Ministarstvu zaštite okoliša kažu da znaju za problem.

- U objektu boravi velika porodiljina kolonija ženki šišmiša koje se u kasno proljeće i ljeto okupljaju na povoljnoj lokaciji gdje će nesmetano proći kroz razdoblje trudnoće i othrane malih šišmiša. U tom razdoblju ih nije jednostavno premjestiti - pravdaju se u ministarstvu.

Ministarstvo traži rješenje

Ipak, bliže se rješavanju problema.

- S obzirom na to da gospođa nije u mogućnosti samostalno obnoviti objekt na način da se po premještanju kolonije šišmiša onemogući njihov povratak, ministarstvo pokušava iznaći načine i sredstva da se šišmiši premjeste u kućicu za šišmiše koja bi se postavila blizu objekta kao zamjensko sklonište, a da se potom kuća sanira od posljedica boravka šišmiša u njoj te popravi na način da se problem sa šišmišima trajno riješi. S tim ciljem je i obavljen pregled objekta od strane tvrtke za završne radove u graditeljstvu - kažu u ministarstvu.

Branka napominje kako im ni pod razno neće dopustiti da te kućice smjeste na njezinu zemljištu.

- Ne želim ih u blizini - kaže dodajući kako prikuplja zdravstvenu dokumentaciju ne bi li na taj način ubrzala proces premještanja.

Šišmiše se ne smije uznemiravati

Iz udruge Tragus upozoravaju kako se šišmiše ne smije uznemiravati.

- Ne smije ih se dirati u vrijeme kad imaju mlade i kad hiberniraju - upozorava Mirna Mazija dodajući kako je riječ o patuljastim šišmišima, koji i inače žive blizu ljudima.

Završila kod psihijatra

- Evo, stigla sam i do psihijatra i liječnica je bila zapanjena onim što mi se događa. Živjeti u ovoj kući vam je pakao, osobito po vrućini kada se šišmiši intenzivnije hlade, a to je kao zavijanje zrakoplova iznad glave - rekla je u četvrtak Branka.

Brankin je problem što joj ni djelatnici Ministarstva zaštite okoliša ne vjeruju da joj kuća zaudara po amonijaku iz urina.

'Život mi je izgubio svaku kvalitetu, kuća mi smrdi po fekalijama i mokraći'

- Moj život izgubio je svaku kvalitetu, kuća mi smrdi po fekalijama i mokraći, a ničime to ne mogu isprati niti oprati. Ponekad mi dođe da zapalim i šišmiše i svoju kuću jer će me ta cijela situacija izluditi. Psihijatrica mi je u nalazu napisala da sam i psihički i fizički iscrpljena, da mi se usta krive, da sam u stresu i da moram u bolnicu - pojadala se Branka. 

- Zamislite da u kuću svakodnevno ulazite i uz taj smrad čujete i one zvukove koje šišmiši ispuštaju. Mnogima su to možda simpatične životinje, ali treba sagledati i situaciju što sve ljudima rade kada okupiraju njihovu kuću - kaže Branka i dodaje da djelatnici Ministarstva samo sliježu ramenima ili je uvjeravaju da to nije ništa strašno, da i drugi ljudi imaju šišmiše, te da u njezinoj kući sigurno nema amonijaka.

'Neka oni iz ministarstva provedu ovdje samo jednu noć'

- Najgore je navečer kada se kuće počinju hladiti i kada taj amonijak počne isparavati. Nažalost, njegova se prisutnost dokazuje instrumentima koje imaju samo Instituti, pa eto, ni to ne mogu dokazati - ogorčena je Branka. Povjerila nam je kako bi bila najsretnija da djelatnici Ministarstva zaštite okoliša barem jednu noć provedu kod nje i sami donesu zaključke.