Zahtjevna briga: Osmijeh moje Dunje uljepša mi cijeli dan...

Ništa mi nije teško i sve radim s ljubavlju kad je u pitanju moja Dunja, rekao nam je proslavljeni bjelovarski rukometaš Hrvoje Horvat Cveba (70), inače proglašen za rukometaša stoljeća.

Njegova supruga, naime, zadnje dvije godine ne može bez Cvebine potpore jer je oboljela od Alzheimerove bolesti. Dok smo razgovarali, Dunja (70) nijemo je sjedila uz supruga koji ju je cijelo vrijeme grlio. Iako možda i nije potpuno svjesna što se oko nje zbiva, vidi se da joj godi suprugova pažnja. Hrvoje nam govori kako za njegovu veličanstvenu sportsku karijeru, u kojoj je 231 put odjenuo reprezentativni dres, po čemu je rekorder bivše države, velike zasluge pripadaju njegovoj životnoj suputnici. Stoga mu, ističe, nije teško voditi skrb o njoj 24 sata dnevno. Od oblačenja, davanja lijekova, hranjenja i svega ostalog, Cvebi to pričinjava zadovoljstvo.

- Sreća da sam u mirovini i da sve to mogu raditi, jer je ona to i zaslužila - govori Horvat, pojasnivši kako su se prve naznake bolesti pojavile prije nešto više od dvije godine, kad su bili na odmoru u Novalji. Znala je otići u šetnju, ali se nije znala vratiti. Potom su otišli u jednu zagrebačku kliniku, gdje im je liječnica specijalizirana za Alzheimera potvrdila najgore strahove.

- Situacija je dosta zahtjevna, ali kad je u pitanju ljubav, onda ništa nije teško. Sve se radi s voljom – kaže Cveba, dok nježno prima njezinu ruku i pokušava joj objasniti tko je kod njih. Iako se poznajemo gotovo pola stoljeća, nije me prepoznala.

On i Dunja poznaju se od prvog razreda osnovne škole, a ove godine u travnju su obilježili 49 godina braka. Vjenčali su se tijekom studija. Tad su oboje imali 22 godine te je ubrzo došlo i troje djece. Kako je Hrvoje tad bio oslonac reprezentacije, sav teret brige o obitelji pao je na Dunju, što ju je, smatra Cveba, i “potrošilo”, uz nekoliko teških obiteljskih situacija koje su vjerojatno pomogle u razvoju bolesti.

- Raspoznaje djecu i unuke te joj se ponekad javi lucidan trenutak. Uglavnom dnevno progovori nekoliko riječi, a ja je nastojim nasmijati pričajući joj viceve. Na neke se nasmije. Jutros me pitala zašto sam je poljubio? Kad sam joj rekao da je volim jer mi je najljepša žena, ona mi je uzvratila osmijehom koji me je cijeli dan držao sretnim - kaže sav ozaren Hrvoje.

Svjestan je da se njezino stanje ne može popraviti, ali i dalje odlaze liječnicima s nadom da se ne pogorša. Njegov je cilj da joj vrati barem dio ljubavi koju je ona pružila njemu i obitelji.  

Rukomet kao životni poziv i ljubav koja traje od mladosti     

Hrvoje Horvat u rukometnoj reprezentaciji tadašnje Jugoslavije proveo je 14 godina, od toga 10 kao kapetan, s kojom je osvojio Olimpijsko zlato 1972. te s ORK Partizanom titulu europskog prvaka 1973. godine. Uz to, studirao je pravo, a godine je proveo i kao rukometni trener u Njemačkoj. Rukomet i sport bili su dio života cijele obitelji.

- Dunja je također bila rukometašica, ali je život posvetila obitelji te 25 godina predavala matematiku i fiziku u bjelovarskoj Gimnaziji. Nije se štedjela i sad je red da joj se barem djelomično odužim - kaže Cveba, koji je zaslužio i medalju za humanost.