Sveci i vampiri: Stoljetne tajne koje skrivaju hrvatska groblja

"Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. u četvrtoj godini starosti" , njemački je natpis na nadgrobnoj ploči ukrašenoj križem i lubanjom . Uzidali su je u veži kuće na zagrebačkom Gornjem Gradu, u Demetrovoj 3.

U prošlosti su ljudi na sve nadgrobne spomenike uklesavali lubanje i kosti kako bi označili nečije posljednje počivalište. No u ovom slučaju, uklesani dodaci samo pojačavaju osjećaj jeze i nemoći pred činjenicom da ondje zauvijek spava dijete koje je imalo samo četiri godine.

Je li u temeljima kuće doista maleno dječje tijelo, ili je samo riječ o spomen ploči, izvori različito navode i nema sigurne potvrde. Ne zna se ni kako je dječak preminuo. Neki izvori spominju kako je bio ukopan na obližnjem groblju u Jurjevskoj ulici.

Kada je groblje premještano na Mirogoj, roditelji mališana željeli su da im ostane blizu pa su zatražili da nadgrobnu ploču zadrže u dvorištu svoje kuće . Ta je kuća danas zaštićeno kulturno dobro i zove se palača 'Mesić', a prije nekoliko godina u nju su uložili oko četiri i pol milijuna kuna i renovirali su je. Nadgrobna ploča ostala je u veži.

Goran Stanzl/PIXSELL

Jeza vas prođe kad prolazite starim grobljem u Jurjevskoj...

Puno starije od te kuće bilo je groblje u Jurjevskoj. Još od 14. stoljeća ondje su ukopavali zagrebačke siromahe, a 1622. godine su ga renovirali i prilagodili potrebama stanovnika Gornjeg Grada. Poznato je jer je ondje bilo posljednje počivalište istaknutih iliraca poput Ljudevita Gaja, Stanka Vraza i mnogih drugih.

Do 1876. godine Jurjevsko groblje bilo je među najvećim zagrebačkim grobljima, a tada ga je zamijenio Mirogoj. Ondje su premjestili posmrtne ostatke iliraca, a samotno šetalište koje povezuje Jurjevsku i Mlinarsku ulicu kroz preostale nadgrobne ploče s uklesanim lubanjama prolaznike ni danas ne ostavlja ravnodušnima.

Je li kralj Arthur izabrao Solin kao posmrtno počivalište?

Jedna je legenda spojila Englesku i Hrvatsku . Priča o kralju Arthuru prema nekim povjesničarima završila je u Podstrani, selu desetak kilometara udaljenom od Splita. Svjetski poznati povjesničar John Matthews, koji se proslavio istražujući legendu o kralju Arthuru i mitove povezane s njim, ustvrdio je da je pronašao Arthurov grob.

Povijesni temelj za mit o Arthuru otkrio je u rimskom vojskovođi iz 2. stoljeća, Luciusu Artoriusu Castusu . Zapisi o njemu uzidani su u zid oko crkve svetog Martina u Podstrani.

Pixsell

- Riječ je o njegovim dužnostima u Rimskom Carstvu koje su poredane od najniže prema najvišima u hijerarhiji. Počeo je kao vojnik, vjerojatno u 18. godini. Potom je bio centurion (zapovjednik 100 vojnika), pa je vodio galsku i makedonsku legiju. Sve su to niže vojne funkcije - objasnio je akademik Nenad Cambi .

Artoriusova karijera brzo je napredovala, pa je tako postao zapovjednikom flote Mizenum u Napuljskom zaljevu . Uslijedilo je razdoblje u Britaniji gdje je zapovijedao legijama i do 7.000 vojnika, a povjesničari drže kako je upravo u tom razdoblju na temelju njegova lika nastao predložak za mit o srednjovjekovnom kralju Arturu.

Nadalje, i dio znakovlja iz legende povezali su sa povijesnom osobom Artoriusa. Mač u kamenu iz legende sličan je vjerovanju plemena Sarmata kojima je Artorius zapovijedao, a koji su mač zaboden u zemlju shvaćali kao snažan simbol. Sarmaćanski simbol bio je zmaj kojeg se također kasnije povezuje s Arturom, a budući da je pleme imalo šamane, moguće je da se ideja o čarobnjaku Merlinu rodila upravo iznad njihovih zadimljenih kotlova u šatorima.

Rimski vojnici često su za svoje posljednje počivalište birali Dalmaciju, jer su im ondje carevi darovali posjede kad su išli u mirovinu. Tako je i Artorius nakon bogate vojne karijere stigao na područje današnje Dalmacije gdje je služio kao prokurator provincije Liburnije. Grob mu nije očuvan, ali o njegovim podvizima svjedoči nadgrobna ploča oko koje se nastavljaju rasprave o povezanosti sa slavnim kraljem iz legende.

Sveci čija se tijela nisu raspala

Venecijanski slikar Gaetan Gretzler svojim dolaskom u vodnjansku crkvu sv. Blaža sa sobom donio i sve svoje blago -stotine relikvija svetaca i tri neraspadnuta tijela. Hrvatski znanstvenici na Zavodu za patologiju KBC-a Split proučavali su vodnjanske mumije i ustanovili kako dvije imaju posve sačuvane unutrašnje organe, dok se jedna djelomično raspala. Nema znanstvenog objašnjenja kako je to moguće.

Duško Marušić/PIXSELL

- Kod svete Nikoloze koja je umrla 1512. godine sačuvani su svi unutrašnji organi od mozga, srca, žila i mišića, pa sve do crijeva. Ono što mene kao znanstvenika i patologa fascinira je upravo ta očuvanost crijeva, jer ona prva propadaju i promjene su vidljive već sedam dana nakon smrti, a kroz godinu dana raspadanje je potpuno. Nemam objašnjenje za ovo - kazao je prim. prof. dr. Šimun Anđelinović, voditelj Zavoda za patologiju splitskog KBC-a.

- Vrlo slično je stanje i sa tijelom svetog Ivana Olinija koje je nešto manje očuvano, ali i dalje u sjajnom stanju. On je umro 1300. godine. Ono što smo uspjeli ustanoviti našim metodama, a riječ je o virtualnoj antropološkoj autopsiji, da je on imao bolest koja se zove ukočeno stopalo zbog koje je šepao, kao i rascjep kralježnice . To bi moglo objasniti zašto je bio toliko posvećen radu s bolesnicima -  nastavlja prof. Anđelinović.

Prof. dr. Šimun Anđelinović

Velečasni Marijan Jelenić ističe kako je svetac radio osobito s oboljelima od kuge, pa su ga već za života smatrali čudom jer se nije zarazio.

- Ni njegovo tijelo nije se raspalo . Osobitost je i to da su ga pronašli sa uzdignutom desnom rukom i nitko ne može objasniti zašto i kako je to moguće. On je umro sa 85 godina i položivši ga u grob sigurno su mu ruke skršili na prsima. Zašto su ga kasnije pronašli sa uzdignutom desnicom , nije jasno, kaže velečasni Jelenić vodeći nas prema još jednom truplu, mumiji svetog Leona Bemba.

On je preminuo 1188. godine . Crkveni dokumenti navode kako mu se tijelo nije raspadalo, a mnogi su govorili o čudesima koja su se ondje događala. Ta se tijela čuvaju u posebnim staklenim spremnicima iza oltara u crkvi Svetog Blaža.

Lubanje kojima se čude i arheolozi i znanstvenici

Znanstvenike intrigiraju i grobovi pronađeni na arheološkim lokalitetima u Solinu, Vinkovcima i Lici gdje su otkrili za ovo područje rijetke i neuobičajene kosti lubanje.

- Kosti su iz 4. stoljeća, a pripadale su ženi koja je imala oko 35 godina. Nalazi su pokazali da je dobro živjela, nije gladovala i nije imala trauma. Budući da nam nedostaju zdjelične kosti, nismo mogli utvrditi je li rađala - rekla je antropologinja Željana Bašić iz Splita.

Borna Filić/Pixsell

Prije tri godine misteriozne kosti i duguljastu lubanju iskopali su u Solinu. Odmah su ih analizirali, no nisu otkrili zašto je lubanja duguljasta. Postoji nekoliko teorija. Takve, umjetno deformirane lubanje bile su karakteristične u drevnom Egiptu i okolnim zemljama te kod nekoliko nomadskih plemena poput Huna, Gota i Gepida. Iz Egipta nema arheoloških nalaza ni ostataka kostiju koji upućuju na takvu praksu, jedino crteža iz davnih razdoblja na kojima su vidljivi prikazi ljudi s izduženim lubanjama.

Žena čije su ostatke našli u Solinu pripadala je Gepidima . Nema znakova nasilne smrti, pa se vjeruje kako je žena preminula prirodnom smrću. Na području Hrvatske i susjednih zemalja takvi su nalazi iznimno rijetki jer, osim u Splitu, još samo dvije takve lubanje našli su u kontinentalnoj Hrvatskoj i one su u osteološkoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

- Mi smo našli samo lubanje, bez drugih kostiju. Imamo lubanju muškarca iz Vinkovaca koji je također pripadao Gepidima, a datira iz 6. stoljeća. Živio je dulje od prosječne životne dobi ljudi u tom razdoblju te je umro u dobi između 40 i 50 godina - govori i pokazuje Mario Šlaus, upravitelj Antropološkog centra HAZU u Zagrebu. Druga, vidno manja lubanja, pripadala je ženi koja je u trenutku smrti imala između 25 i 30 godina, a datira iz 8. stoljeća. Našli su je u Jopićevoj špilji u Lici.

- Njezina sudbina bila je prilično teška. U ranijoj životnoj dobi netko ju je jako udario u glavu i kao dokaz ostala je udubina. Taj udarac je preživjela, no još jedan udarac nekoliko godina poslije bio je koban. Naime, netko ju je udario tupim tvrdim predmetom i smrskao joj dio lubanje, a potom ju je ili ubacio u špilju u kojoj smo je našli ili je ondje pala. Jedna od teorija dugih lubanja je da su već pri rođenju bebama podvezivali glavu drvenim udlagama. Znanstvenici ne mogu sa sigurnošću reći koliko su dugo i kad su to radili, ali vjeruju da su tri razloga zbog kojih su to radili: vjerski, estetski i vojni. Djeca s takvim deformacijama, vjeruje se, često su kao posljedicu imala epilepsiju, a kako se smatralo da čovjek tijekom epileptičnog napadaja zapravo pada u trans i komunicira s bogovima, to je bila dobrodošla pojava. Zbog deformacije čela i nosa ljudi s takvom glavom lakše su i bolje nosili kacige, pa je to vojni razlog, a estetski se svodi na to da je ljudima jednostavno bilo lijepo vidjeti takve izdužene glave - pojasnio je Šimun Anđelinović , voditelj odjela forenzike Sveučilišta u Splitu te Zavoda za patologiju i sudsku medicinu KB-a Split.

Budući da nema detaljnih, pisanih zapisa, riječ je samo o nagađanjima, pa tako Šlaus ima još jednu teoriju.

Pixsell

- To je bio trend, statusni simbol . Naime, ljudi koji su bili bogati uvijek su na neki način pokušavali pokazati to svoje bogatstvo, a kako tad nije bilo Porschea, onda su smatrali da je dobar način imati izduženu lubanju. Smatram kako je upravo to razlog što je u svijetu tako malo ovakvih nalaza. Isto tako, budući da je naš mozak vrlo fleksibilan, iako su pokušavali tako izazvati epilepsiju, nisu uvijek uspijevali jer se mozak nekad prilagodio bez problema - pojasnio je.

O ljudima s izduženim lubanjama u znanstvenim i pseudoznanstvenim krugovima kolaju mnoge teze. Među njima je teza o želji da budu bliski faraonu.

- Vjerojatno je neki od faraona imao kraniosinostozu, bolest zbog koje se lubanja sama po sebi deformira. Kako bi bili slični vladajućima, ljudi su počeli oponašati takve deformacije - dodala je antropologinja Ivana Anterić iz Splita.

A poklonici globalnih zavjera vjeruju kako je riječ o praksi naslijeđenoj od drevnih civilizacija, koje su svoj uzor vidjele u izvanzemaljcima . Prema takvim teorijama, navodno je u nekom trenutku u povijesti na Zemlju sletio brod s izvanzemaljcima koji su stupili u kontakt s ljudima. Izvanzemaljci su bili visoki i imali su izduženu glavu. U želji da im budu što sličniji, ljudi su počeli s deformacijama.

Vampir koji je sijao strah Istrom

Na hrvatskom tlu našla se i priča o našem domaćem, autohtonom vampiru. Riječ je o Juri Grandu koji je umro 1656. godine u istarskom selu Kringa , a zatim je svake noći ustajao iz groba te plašio mještane. Lutao je selom, lupao na vrata kuća, a posjećivao je i svoju udovicu Ivanu. Upravo je legenda o istarskom Juri nadahnula pojavu vampirske književnosti, uključujući i najpoznatije djelo žanra, Bram Stokerovog Drakulu .

POGLEDAJTE VIDEO: Legenda o vampiru Juri Grandu

Pokretanje videa...

01:29

24SATA | Video: 24SATA

- Lik i djelo Jure Granda bitno je u književnosti jer se prvi put u povijesti u Europi spominje ime i prezime nekog vampira, odnosno štriguna, jer u prvoj polovici 17. stoljeća nije postojao termin 'vampir' - rekao nam je Mladen Rajko, bivši načelnik općine Tinjan , dodavši kako je više od 200 godina iza događaja i Kringi  nastalo djelo o Drakuli.

Za Juru je priča, kao i za svakog vampira, završila tragično. Mještani su 16 godina trpjeli njegov teror, a onda su 1672. zauvijek odlučili obračunati sa zlotvorom . Najhrabrijih devet mještana, predvođeni županom Mihom Radetićem , oboružali su se glogovim kolcem I krenuli na groblje.

POGLEDAJTE VIDEO: Kako su junaci ubili vampira Grandu

Pokretanje videa...

02:15

24SATA | Video: 24SATA

Otkopali su Jurin grob, i ostali zatečeni vidjevši da je njegovo tijelo ostalo netaknuto truležnim promjenama , te da izgleda kao da spava. Svjedočili su poslije kako su mu obrazi bili rumeni, a lice je krasio osmijeh. Nisu mu uspjeli glogov kolac zabiti u srce, neprestano se odbijao od Grandova tijela. Otišli su no Radetić ih je ponovno okupio i ohrabrio ih vinom te su se ponovno vratili i na groblje te mu odrubili glavu. To je učinio hrabri Stipan Milašić koji je Grandu glavu odrubio kosirom, poznatim istarskim sječivom. Grob su zatrpali, a Jure Grando konačno je usnuo vječnim snom.

POGLEDAJTE VIDEO: Jure Grando-prvi vampir s imenom i prezimenom

Pokretanje videa...

00:50

24SATA | Video: 24SATA