Pritisci: Rusi špijuniraju po Zagrebu još od 1945. godine

Neočekivana špijunska afera na relaciji Moskva - Zagreb, koja je nakon dugog zatišja odjeknula poput bombe, nije prva. Naprotiv, Hrvatska i Rusija imaju dugu povijest obavještajnih odnosa u kojima su se razdoblja tijesne suradnje ispreplitala s periodima intenzivne napetosti. Široj publici manje je poznato da je Hrvatska desetljećima predstavljala najvažniju rusku kadrovsku bazu na Balkanu. Ishodište te suradnje je u komunizmu: Zagreb je, kao najrazvijeniji industrijski grad bivše Jugoslavije, imao najjači radnički pokret, pa je jasno da su vodeći suradnici Moskve bili odavde. Ivan Srebrenjak Antonov, kojeg su ustaše ubile 1942. u Zagrebu, bio je rezident (šef svih špijuna) sovjetske vojske za cijeli Balkan.

Nakon njegove smrti Srebrenjakovu je ulogu preuzeo Ivan Krajačić Stevo, koji je taj posao obavljao, kako se čini, sve do smrti, 1983. godine... Uz njega je bio i Josip Kopinič Vazduh, koji je cijelo vrijeme rata iz Zagreba održavao vezu s Kominternom. Važni ruski ljudi bili su, dakako, i Josip Broz, Andrija Hebrang, a ima ih dosta i među živućim tajkunima i političarima.

Malo je poznato da su Rusi 1991. spriječili JNA i Beograd u nakani bombardiranja Zagreba. Veljko Kadijević tražio je dozvolu Moskve - tu nam je informaciju potvrdio istaknuti bivši čelnik Hrvatske - ali Moskva tu dozvolu nije dala. U svome magisteriju obranjenom na Sorbonnei, legendarni pjevač Vice Vukov tvrdi da je na Jalti, u čuvenoj podjeli “50-50” (fifty fifty), Hrvatska dospjela u rusku interesnu sferu, a Srbija i Crna Gora u englesko-francusku...

Najveći diplomatski sukob na relaciji Moskva - Zagreb bio je 1948. Titu je ruski ambasador upravo u Zagrebu, u vili u Visokoj ulici - u koju se kao htjela useliti Kolinda Grabar Kitarović - uručio brzojav sa Staljinovim napadom. Uz Tita su bili Stevo Krajačić, Jovanka i Titov pas, koji je napao ruskog ambasadora, ali ga je Broz zaustavio... Noć nakon toga Tito je posijedio. Ne zbog psa. Samo nekoliko stotina metara zračne linije dalje, u Bosanskoj 44, nedavno se odigrala špijunska afera koja je, nakon duge bonace, nalikovala na oluju.

Hrvatske su službe, naime, istražile i pedantno dokumentirale obavještajnu djelatnost prvog tajnika ruske ambasade u Zagrebu. Dokaze su isporučili Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Rusija je potom protjerala savjetnicu iz naše ambasade u Moskvi, koja je u međuvremenu već otišla na novu dužnost. Inače, ovo nije prvo deportiranje diplomata u našim odnosima! Prije više od dvadeset godina

naša je ambasada u Moskvi ugostila Šamila Salmanoviča Basajeva, potpredsjednika nepriznate Čečenske Republike, vođu islamističkih gerilaca koji je 2006. pod nepoznatim okolnostima ubijen.

- U svibnju 1996. nekom je genijalcu (sasvim smo uvjereni da to nije bio jedan bliski Karamarkov suradnik) palo na pamet da ide eksploatirati naftna polja u Čečeniji - kažu naši izvori upućeni u povijest odnosa, pa nastavljaju:

- Zato je na razgovor u ambasadu pozvano izaslanstvo čečenske vlade na čelu s tadašnjim potpredsjednikom Basajevim. To je bilo nakon mirovnog sporazuma koji je pokojni general Lebed sklopio uz pomoć Berezovskog (također pokojnog). I mi pozovemo dojučerašnje pobunjenike bez suglasnosti Kremlja... 
S naše strane na razgovoru su bili ambasador Ivan Ilić, njegov zamjenik Mišo Broz (inače Titov sin) i još dvoje diplomata. Rusi su poludjeli, pa smo povukli veleposlanika Ilića, a na njegovo je mjesto na proljeće došao Hidajet Biščević - tvrdi naš izvor.

Ruski su se interesi u Hrvatskoj zadnjih godina jasno nazirali u energetskom sektoru - iako su ustrajno pokušavali realizirati projekt DružbAdria, to im nije uspjelo, a ruski ambasador Asimov nedavno je otvoreno priznao da Rusija želi kupiti i Inu i MOL. Kad bi to uspjeli, Rusi bi energetski kontrolirali cijeli Balkan, znatno više no što je Staljin dobio na Jalti. Ovaj je prostor, uostalom, stalni poligon nadmetanja Istoka i Zapada. Kad god je u Hrvatsku došao moćni direktor Gazproma Aleksej Miler, stigao bi Amos Hochstein.     

On je pomoćnik američkog državnog tajnika za energetska pitanja i glavni Obamin specijalist za tu problematiku. Američke poruke upućene glavnim igračima u Hrvatskoj bile su sasvim jasne: dok je Rusija pod sankcijama zbog agresije na Ukrajinu i aneksije Krima, nema suradnje. Ali ona nije poželjna ni bez sankcija. Jer riječ je o dva konkurirajuća svijeta, dvije sile u borbi za svjetsku dominaciju. Zato su američki diplomati burno reagirali kad je prije godinu dana otkrivena veza između kontroverznih ruskih fondova i banaka s golemom investicijom u projekt finske nuklearne elektrane. Tu je posredovala hrvatska tvrtka Migrit energija, u vlasništvu Oksane Dvorski, bliske prijateljice supruge Tomislava Karamarka, tadašnjeg potpredsjednika Vlade RH i šefa HDZ-a. Upućeni kažu da je ta “ruska veza” umnogome presudila naprasnom kraju Karamarkove političke karijere i odlasku u duboku anonimnost.

Dokumenti Službe državne sigurnosti SR Hrvatske koje je nedavno objavio tjednik Express pokazuju da je i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj istočna, sovjetska, odnosno ruska obavještajna djelatnost bila prepoznata kao prioritetno važna za sigurnost ondašnje države. Ruske obavještajne djelatnosti u SR Hrvatskoj obavještajci SDS-a (kolokvijalno - Udbe) 1985. su pratili kroz čak 51 pojedinačnu obradu - to znači da je 51 ruski čovjek u Hrvatskoj bio pod nekom od mjera nadzora. Ruske je ljude tad nadgledalo 18 suradnika službe i 46 “operativnih veza”.

“U SSSR-u se nalazi jedan naš suradnik i šest operativnih veza”, piše u izvještaju za 1985. godinu. Devet ljudi stalno je prisluškivano, a 16 povremeno. Trideset i troje ruskih ljudi imali su stalno prisluškivan telefon, a njih 13 povremeno... Kontrolirana je pošta 28 ljudi, 19 puta Služba je tajno pretresla stan sovjetskih dužnosnika u SRH, obavljena su 92 informativna razgovora... To znači da je Rusija, u Hrvatskoj, bila izložena snažnom nadzoru u svim mogućim varijantama... “Sovjetska obavještajna služba, koristeći se spomenutim strukturama uz primjenu legalnih i ilegalnih metoda rada”, piše u izvještaju, “pratila je cjelokupna zbivanja u SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji. Naročitu aktivnost ispoljili su diplomatsko-konzularni i trgovinski predstavnici... U svim ovakvim i sličnim kontaktima prisutna je propaganda i veličanje sovjetskog sistema, uz obavezno negiranje jugoslavenskog puta u socijalizam, odbacivanje samoupravljanja, koje povezuju s uzrokom ekonomske i društvene krize u nas. Svestrano prate predizborne i postkongresne aktivnosti”, stoji nadalje u izvješću Službe.

“Što se tiče novih tehnologija, napredniji su nego ranijih godina, pa čak i ne kriju, već otvoreno traže nacrte i slično, a neki čak nude novac za učinjenu uslugu...”, ističe Udba.

Ovakav nadzor djelovanja sovjetskih špijuna i agenturne te suradničke mreže u tadašnjoj Hrvatskoj uopće ne čudi. Cijeli politički vrh propale SFRJ panično se bojao moguće intervencije SSSR-a i drugih satelitskih država istočnog bloka. U nizu diplomatskih depeša s početka sedamdesetih i kasnije, što je objavio WikiLeaks, američki diplomati izvještavaju Washington da vodeći ljudi u SFRJ s puno opreza i zebnje doživljavaju odnose s Moskvom. Strategija tzv. ograničenog suvereniteta, koju je inaugurirao bivši šef SSSR-a Brežnjev, zgrozila je saveznu vladu u Beogradu, pa i republičke vlade, uključujući Zagreb. Sovjete nitko nije volio, a još manje im je vjerovao.