Nisu sve žene naivne i nevine - otkriva "žderačica muškaraca"

Česta je predrasuda kako su muškarci ti koji u ljubavnim odnosima mogu biti bezosjećajni ili iskorištavati drugu stranu, a da to ima više veze s karakterom nego spolom dokazuje i ispovijest čitateljice Elite Dailya. Je li takvo ponašanje samo obrambeni mehanizam, nešto što je naučeno ili rezultat karaktera pojedinca, teško je odrediti...

Što se tiče ljubavnih veza, mogu zaista biti bezosjećajna kučka. Moram to priznati. Reći kako sam cura za poželjeti bi bilo zaista apsurd. Jednom sam bila s muškarcem kojeg sam doživljavala samo kao nešto neobavezno. Dotrčao bi u bilo koje doba da sam ga zvala, on je bio onaj koga zovem u četiri ujutro ako sam pripita i napaljena. Živio je u predgrađu, no čim bi mu napisala poruku nakon cjelonoćnog obilaska klubova, promijenio bi tri prijevozna sredstva usred noći samo da me vidi.

Nakon što bih dobila ono što sam htjela, rekla bi mu da ode. Bila sam gotova. Nisam ga željela kraj sebe. Samo bi rekla "idi doma" i to je bilo to. On je želio ostati, pitao bi me hoćemo li na večeru sutra. Ništa od toga mu se nije ostvarilo. Nisam bila zainteresirana za njega i nisam željela imati nikakve veze s njegovim planovima za nas. No on je i dalje uporno dolazio.

Rekao mi je da sam "žderačica muškaraca". Iskreno, sve moje veze su tako išle. Davala sam ništa ili vrlo malo, a uzimala ono što sam htjela. Imam osjećaja samo za vlastite želje, ne i za tuđe. 

Znate zašto? Zato što sam stalno gladna. Gladna novih iskustava, sirove energije, strasti. Gladna svega novog. Nikad se ne osjećam smireno, zadovoljno.

Prikupljam muška srca jer mi je draže da oni vole mene, a ne ja njih. Muškarci kojima se ja sviđam su oni koji me žele "spasiti". To je zanimljivo samo neko vrijeme, no ubrzo mi dosadi. Ispada kao da mi oni daju sve, a ja ih ostavljam ni sa čim. U vezama sam se uvijek ponašala kao da sam sama. Otkazala bih planove s dečkom čim bi mi se nešto zanimljivije ponudilo. Nisam bila dobra djevojka, no nisam se osjećala krivom zbog toga. Naprosto mi nije bilo stalo.

Nisam željela raditi kompromise, a ako ih netko nije htio raditi sa mnom - u redu, naći će se brzo drugi.

Svoje dvadesete sam provela u borbi između "dvije sebe" - onakve kakva sam u vezi i onakve kakva sam bez muškarca pokraj sebe. Ipak, postoji razlog zašto ovo sada pišem. Prvi put u mom životu, nalazim se u vezi koju smatram zdravom i odraslom. Koliko god sam se trudila pobjeći od njega, on se držao. Pokušala sam ga otjerati, no nije dopuštao.

Čudno, iznimno ga poštujem jer je sve izdržao, iako mi i dalje nije jasno koji su bili njegovi motivi da se "bori" za mene. Plaši me to što mi je u redu da je on tu.

Počinjem razumijevati da to što je neko "žderačica" muškaraca ili pak žena ne znači da on/a nema srca. To samo znači da je ono vrlo dobro skriveno i strogo čuvano. Znači da čeka nekog dovoljno vrijednog. Vjerojatno ih zbog toga svi oni oko njih "hrane" svojim emocijama, vole tu silovitost, nedostižnost, osjećaj da se moraju dokazati i osvojiti kako bi bili proglašeni pobjednicima.

Najviše privlačim nesigurne muškarce. To je činjenica. Jednako tako je činjenica da oni ne privlače mene, no eto - oni se jedini oko mene trude, jer bi ovi drugi očekivali da se ja trudim oko njih, a to mi se nikada nije dalo.

Prijateljice bi me čudno promatrale ako bih rekla da su mi bitniji seks nego osjećaji. Naravno da je tako, ako nemam osjećaja prema nekome. Osim fizičke privlačnosti naravno. Žene to mogu baš kao i muškarci.

Istina je da to mogu svi koji bi radije ne osjećali ništa nego riskirali bol. Zbog toga sam uvijek radije slomila tuđa očekivanja prije no što bi ušli u dublju vezu, nego da dopustim da se moje srce slomi. To je prava istina, a uvijek postoji nada da će naići netko vrijedan, netko tko nije nesiguran i netko tko će se moći s tim nositi.