Jedan muškarac otvoreno govori o ženinoj prevari sa starijim muškarcem, gdje krivnju pronalazi i u sebi. Unatoč tome, nada se da za njihov brak ima još nade
Ispovijest prevarenoga: Moja žena, njezin ljubavnik i ja...
U izdanju uglednog američkog časopisa Elle za prosinac objavljeno je pismo anonimnog muškarca koje otvoreno govori o raspadu njegovog braka. Ono pruža jedinstvenu perspektivu povrijeđenog muškarca kao i doživljaj bračne izdaje iz ugla pripadnika "jačeg spola", a razbija predrasude kako su muškarci češće ti koji varaju, kao i da ih prevara manje boli.
Tri tjedna nakon što mi je supruga rekla da ima ljubavnika, odlučio sam kupiti nove hlače. Za odraslog čovjeka u normalnim okolnostima, ovo ne bi bio poseban događaj. No, ja nikad nisam bio nešto sposoban u kupovini za sebe, a odnedavno su i svakodnevne radnje postale mnogo kompliciranije za mene.
Prije njene afere, često sam nosio hlače sve dok iz njih ne bi provirili konci, a krilo je bilo umrljano uljem iz salate koju sam jeo na poslu. Ponekad bi moja žena samo bacila hlače i naručila nove online, samo u crnoj boji kako bi se teže uništile.
Trebale su mi nove hlače jer sam se smanjio. Gotovo odmah čim sam shvatio da me vara i zamišlja potpuno nov život za sebe, počeo sam mršavjeti. Prvi tjedan sam bio previše zbunjen da bi razmišljao o hrani. Počeo sam ponovno pušiti, što je ubilo ostatak mog apetita. U isto vrijeme, počeo sam postavljati osobni rekord u sklekovima, trbušnjacima i trčanju. Opsesivno vježbanje bilo je više način da se zaokupim, sagorim tugu i ljutnju, nego pokušaj da se dovedem u formu. No, izgubio sam sedam kilograma, i sve su mi hlače "padale". Po prvi puta nakon srednje škole imao sam pločice na trbuhu. Vrat mi je bio tanji. Cijelo lice mi je izgledalo grublje na ugodan način, možda od treninga plakanja.
Fizičke promjene su bile iznenađujuće, no one psihološke je bilo teže objasniti. Po dolasku u trgovinu nisam osjetio poznatu nelagodu zbog isprobavanja odjeće koja je previše cool ili skupa za mene. Nisam osjetio neodlučnost koja me ranije sprječavala u odluci koji da poklon kupim ljudima, odredim mjesto odmora ili restoran za večeru prije nego se konzultiram sa svojom ženom.
Uz pomoć prodavača odabrao sam slične hlače kakve sam prije imao, no s užim nogavicama, tanje tkanine, u nijansi koja je hrabro bliža bijeloj nego standardnoj bež. Osjećao sam neobično samopouzdanje za muškarca još uvijek zaljubljenog u ženu koja se, nakon 18 zajedničkih godina, zaljubila u nekog drugog.
Upoznali smo se i postali najbolji prijatelji na prvoj godini faksa, prije nego sam ja dobio dlake na prsima. Prije nego je ona dobila obline i prije nego se, po mom mišljenju, naučila ljubiti. Prošle smo godine shvatili da smo zajedno više od polovice svojih života. Također smo shvatili da smo oboje nesretni i ne znamo zašto. Posljednje dvije godine provodio sam svoja jutra nesposoban da počnem pisati knjigu, poslijepodneva kao urednik koji surfa netom, a večeri drijemajući ili ljubomorno čekajući da mi se žena vrati doma, dok bi vikend proveo na kauču.
Ona je bila depresivna i tjeskobna, s povremenom tabletom za smirenje i napadajem panike. Uvijek mi je govorila što bi trebao napraviti, a ja nisam. Užurbano smo večerali bez tema za razgovor osim o TV programu. Naš najuzbudljiviji zajednički interes bila je Candy Crush. Većinom sam krivio posao - moj je propadao dok je ona napredovala. Krivio sam i kemijske spojeve u našem mozgu i to što starimo. Vidio sam naš odnos zaražen vanjskim problemima umjesto kao problem sam po sebi.
Par dana prije naše osme obljetnice na večeri u restoranu mi je objavila da naš brak više ne funkcionira. Sjećam se svog ubrzanog pulsa više od detalja razgovora, no jednu stvar ipak pamtim. Rekla je da smo izgubili "zajednički cilj". Što to znači? Je li to svojevrsni simbol ljubavi?
No njen je ton bio čvrst i s jasnim ciljem, nije spomenula riječ "razvod", ni nije ju ni isključila nakon što sam ju ja spomenuo. Tresao sam se. Osjećao sam hladnoću. "Odakle ovo? Postoji li netko drugi?". Protresla je glavom, nisam imao pojma da laže. Do kraja večeri je pristala na odlazak bračnom savjetniku pod uvjetom da i ja sam odem psihijatru.
Naši uobičajeni zajednički ciljevi do tada su bili oni uobičajeni: vjenčanje, kupnja kuće, uređivanje doma i rad na djetetu. Taj smo posljednji odgodili nakon duljeg hodanja po klinikama za plodnost, invazivnih tretmana i puno potrošena novca te nakon zaključka da niti jedno od nas neće biti previše razočarano ako nemamo djecu. Moj najveći doprinos našem cilju u posljednje je vrijeme bilo to što bi joj svako jutro napravio super kavu i doveo je do orgazma jednom do dva puta na tjedan.
Naš je odnos od jedinstvenog došao do onog stereotipnog. Postao sam dječak-muškarac, beta primjerak svog roda. Ona je postala uspješna poslovna žena koja ne zna s takvim muškarcem. Jedan prijatelj mi je iskreno rekao: "dao si joj dovoljno znakova da ne želiš odrasti".
Inspiriran novom idejom braka kao projekta, promijenio sam se malo i na površne načine. Moja slaba odlučnost da joj pokažem svoj trud svodila se na bezvezne pokušaje. Potrudio sam se za našu godišnjicu, znajući da će to biti svojevrstan test, odabrao lijep kafić u kojem ćemo popiti vino. Nakon toga, ona je predložila restoran, pozvala nam taksi i gledanje zalaska sunca nakon večere. Do tada je već, što je kasnije priznala, spavala s njim nekoliko puta na tjedan proteklih mjesec i pol.
Nisam primijetio puno promjene u njenom ponašanju. Pamtim neka ugodna iznenađenja - ona su možda samo bili geste prevaranta koji želi prikriti što radi, a možda i istinski trud da se ponovo povežemo. Najbolja ideja joj je bila dvotjedni put na Kostariku, naš prvi odmor u posljednje dvije godine. Deset dana prije puta i tri dana prije prvog sastanka kod bračnog savjetnika, rekla mi je istinu.
Počela je plakati i riječi su izašle. Prvi poriv mi je bio zagrliti je i reći da joj sigurno to nije lako priznati. Pitala me zašto sam tako ljubazan. Nisam znao. Bila je to mješavina instinkta, ljubavi i poricanja. Pretpostavio sam da se afera svodila na seks i da je gotova. S obzirom na moje mane, možda sam čak i osjetio blago olakšanje što mi žena ipak nije tako savršena. Tek nakon par minuta sam shvatio da možda više niti nemam ženu. Tada sam počeo plakati i preklinjati je da ne odlazi. Prvi put me vidjela da plačem, zadnji put sam plakao kao tinejdžer.
Sutradan mi je rekla ono što nisam očekivao - on je 20 godina stariji od mene. Postavio sam puno pitanja: "Je li bogat?" "Objašnjava li to zašto odjednom sluša Led Zeppelin?", "Je li na isti dan spavala s njim i sa mnom?". odgovarala je bez ustezanja - zarađuje dvostruko više nego ja no nije bogat, oduvijek je voljela Led Zeppelin, i možda se seks s obojicom u isti dan dogodio jednom ili dva puta - no zbog toga se osjećala užasno.
Nadao sam se da će ju govorenje tih detalja povrijediti više nego mene koji sam ih slušao. Želio sam je posramiti, no njeni su odgovori na moje zaprepaštenje bili bezbojni. "On je samo to što je" rekla je u jednom trenutku, što bi valjda značilo da se on, za razliku od mene, "ne traži". Činilo se kako je normalan, prijateljski, stariji i razvedeni tip. "Zgodan je" - rekao sam nakon što sam ga izguglao. "Ćelav je" - odgovorila mi je.
Naravno da sam bio ljut, no tijekom godina izgubio sam sve svoje borbene vještine. Ono što je napravila je bilo okrutno, djetinjasto i glupo, no bilo me strah to izgovoriti kako joj ne bi dao još jedan motiv da ode. Nakon što sam je optužio da ima "tatin kompleks". Pametno sam dodao da to što je stariji znači da je i bliže smrti, na što se distancirano nasmiješila.
Rekla mi je svakakve stvari koje se ne mogu prisiliti da napišem, no riječi koje sam nekako najglasnije čuo jer su najviše boljele, su da je razgovor i seks s njim bio prirodan i spontan. Još jedna riječ koju je upotrijebila, a vidio sam ju kao najveću prijetnju bila je da joj daje "sigurnost".
Prvo sam mislio da pati od iluzija, zaluđenosti. Potom me je počeo uznemiravati osjećaj da je otkrila kako se ponovno osjećati spontano, seksi i spremna prihvatiti nekog drugog. Je li moja žena zaljubljena? U trenutku bijesa skinuo sam svoj vjenčani prsten i rekao joj da ga zadrži dok se ne odluči. Otišla je spavati kod prijateljice, a ja sam uz cigarete i alkohol sam u stanu pogledao snimku naše svadbe. Nisam se čak mogao ni nasmijati na svoj štreberski izgled u odijelu. Ona je bila tako lijepa...Suze su krenule same i počeo sam osjećati olakšanje, sve dok nisu ostali samo tragovi soli na mojim naočalama.
"Zašto bi si to radio?" pitala je nakon što sam joj rekao da sam gledao video, jer sam negdje pročitao da je dobro podsjetiti ženu koja vas je prevarila na stara dobra vremena, u nadi da će ga i ona pogledati te vidjeti kako je sretna bila. "Bilo je to sjajno vjenčanje" rekao sam, na što je odgovorila "naravno da je bilo, sama sam isplanirala cijelu stvar".
U vrijeme naše razdvojenosti, osjećao sam zasljepljujuću bol kakvu nikad prije nisam osjetio. Doslovce sam si mantrao "ispusti bol". Onda bi ona izblijedjela i ponovno se pojavila, osobito u trenucima samoće. Pozvao sam je na piknik u park, sendviči nisu bili baš dobri, ali zato vino i voće jesu. Kombinacija toga što se dobro poznajemo, odjednom sumnjamo u sve, prešli smo sve činjenice i znatiželjni smo oko toga što tko od nas osjeća o budućnosti, stvorila je čudnu atmosferu koja je bila gotovo filozofska, poštenija, osjećajnija i kreativnija nego možda ikad prije među nama. Razgovor je u našem odnosu nedostajao tako dugo.
Slično smo se osjećali i sljedećih nekoliko puta, kao kad me zvala na poslovni party sa sobom. Razmišljali smo o otkazivanju uplaćenog putovanja, no sa strahom smo ipak odlučili otići. Preuzeo sam na sebe sve planiranje, a put je bio "mračno čaroban", što bi rekli gorko-slatki. Bilo je dugih trenutaka šutnje u autu, nespretnih pokušaja seksa, iskrenih i bučnih svađa te strastvenih mirenja - no niti jednom se nismo osjećali zarobljeno jedno drugim, kao što smo se pribojavali da bi mogli.
Fotografirala me je na povratku na aerodromu i rekla "pogledaj frajera kojeg sam pokupila na plaži". Jedva sam prepoznao preplanulog i nasmiješenog muškarca s novim naočalama. Nakon povratka, igranje stranaca prešlo je iz zabave u frustraciju tako da smo preispitivali i najbezazleniji razgovor između nas, ne znajući je li u redu nazvati, poslati poruku ili primiti jedno drugog za ruku. Bilo je teško boriti se sa starim navikama, međutim počeo sam vjerovati da je promjena moguća. Kao da su se dijelovi mog mozga probudili, a tuga je iz one koja slama dušu prešla u neki drugi oblik. Više sam odlazio iz kuće i manje smo vremena provodili zajedno. Posvetio sam se hobijima i pisanju kao što nisam već dugo. Dao sam joj njezinu slobodu i ona meni moju. Svaki naš razgovor i druženje odjednom nam je oboma više značilo.
Ponovno sam počeo slušati glazbu i u svakoj pjesmi pronalazio našu priču. Nakon jedne večeri svađanja, pustio sam neku pjesmu, a ona je počela plesati. Na baladu smo plesali zajedno sve dok nije počela plakat na mom ramenu i zamolila da ugasim glazbu.
Ovo nije esej o tome kako prevara može spasiti brak. Još nemam svoj prsten natrag, a ponekad se šalim kako bi mi ona mogla pomoći naći neki novi. Ponekad mi otvoreno kaže da još uvijek želi biti s njim. Ipak, izgleda da su je neke stvari u vezi nas odgovorile od toga da brza s odlukom. U trenutku pisanja ovog, njezina je afera nije tehnički gotova, ona je "na pauzi".
Pitam se kako smo uopće dospjeli do ovdje? Nije sve moglo biti moja krivnja. Mora da postoji i nešto u njoj, nešto što je dok smo pokušavali odrasti zajedno, promijenilo dinamiku naše veze iz početnog prijateljstva u paralizirajući ples. Mora da njezine slabosti nadopunjuju moje, možda je to potreba da se odvrati od vlastite tjeskobe i nesigurnosti tako da brine o nekom "lošijem". Sebičnost njezine afere mogla bi promijeniti ideju toga da sam ja lošiji.
Ako postoji budućnost našeg braka, onda ona mora biti završetak onog što je bilo i početak iznova, pod posve novim uvjetima, kao odrasli ljudi s više hrabrosti za svađu, razgovor i izražavanje svog mišljenja. Shvaćanje toga što jedno drugom značimo sada može postati naš "zajednički cilj". Što će biti, ne znamo, no njezina afera nije presudila našem braku - to jedino možemo učiniti mi.