'Moj dan je potpuno promašen ako ne uspijem nikome pomoći'

Godine nisu problem, a kad je srce puno ljubavi prema drugima, svašta se može postići, započinje svoju priču Marija Fulgosi (68), rođena Šibenčanka, s više od 40 godina života u Zagrebu.

Diplomirala je turizam i radila u hotelu cijelog života te tijekom tog vremena pomagala drugima, a odlaskom u mirovinu dobila je još više vremena za pomoć potrebitima. Prije više od 30 godina šetala je Palmotićevom ulicom u Zagrebu te vidjela oglas da traže ljude koji imaju vremena i žele pomagati. Javila se, a prvi zadatak bio je posjetiti slabo pokretnu i nagluhu gospođu.

- Uzela sam šljive i cvijet, tek toliko da razbijem led. I ide prema meni gospođa s hodalicom, pogleda prema nebu i uzdahne: ‘O hvala ti Majko Božja, cijeli dan molim krunicu da mi netko dođe na vrata i vi ste došli’. I tad sam shvatila da sam na pravom putu - prisjetila se. Uz patera Antuna Cveka suosnivačica je udruge Kap dobrote koja pomaže siromašnima i zaboravljenima, ali ipak srce joj najviše zatitra kad su u pitanju djeca.

Zato i danas volontira u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri.

- Dolazim iz katoličke obitelji i kod nas se uvijek pomagalo drugima, osobito starijima. Tako sam i ja htjela kvalitetno iskoristiti svoje vrijeme. Početkom devedesetih sam srela ženu koja je imala dijete u Gornjoj Bistri i pričala mi je o toj bolnici. Tad sam predložila pateru Cveku da kao udruga vidimo kako možemo pomoći. Ondje žive djeca s nizom teških dijagnoza i često bez ikoga svoga da se o njima brine. Oni žive dulje samo zahvaljujući ljubavi i požrtvovnosti volontera - objašnjava nam Marija.

Kad je prvi put kao volonterka došla u bolnicu, pitala je medicinsku sestru ima li neko određeno vrijeme kad doći i koliko ostati.

- Tad mi je rekla: ‘Ako volonter ne dođe, dijete ostaje u krevetu tijekom cijeloga dana jer ga nema tko izvesti i prošetati’. Te riječi su mi se usjekle u srce i od tada je moja obveza dvaput na tjedan otići u Bistru. Ako ne odem, taj dan mi je potpuno promašen. Teško mi je to objasniti. Jednostavno, ako ja ne dođem, tko će im omogućiti ljubav i osmijeh - objašnjava Marija.

Ondje je upoznala i svoju štićenicu, djevojku koja danas ima 30 godina. Roditelji joj žive u inozemstvu i jedanput na godinu pošalju joj rođendansku čestitku. Cijeli život je provela u bolnici i ne može zamisliti život drugdje.

- Šećemo, smijemo se, družimo, gledam kako joj olakšati i uljepšati dane. Ja sam se u ovom našla i zato nemam obitelj. Da imam, bilo bi mi puno teže, a ovo je zapravo posao koji me ispunjava i svi moji štićenici su moja obitelj - zaključila je Marija.

Oni postanu dio vašeg života

U Velikoj Bistri smo svi kao velika obitelj, poznajemo se, tako da kad otvorim vrata sobe ili igraonice, jedino čujem veseli usklik: ‘Marija!’. Oni vam uđu pod kožu, postanu dio vaših života. Ne mogu im promijeniti živote, ali mogu ih olakšati. I to mi je dovoljno, znam da sam pomogla ondje gdje je najpotrebnije, ističe Marija, koja u Specijalnoj bolnici za kronične dječje bolesti volontira još od 1990-ih.

S paterom Cvekom nosi 'kap dobrote'

Marija kroz udrugu Kap dobrote svakodnevno posjećuje dvije obitelji u Zagrebu o kojima skrbi.
- Ja sam im jedina veza sa svijetom. Recimo, u jednoj obitelji je slijepa i nepokretna gospođa koja ide na dijalizu. Ja joj ne mogu ne znam kako pomoći, ali mogu saslušati, oraspoložiti, platiti joj račune, otići do dućana... Preko udruge imamo i uslugu pospremanja za one koji to ne mogu ili im nabavljamo ogrjev za zimu i sl.

Uvijek je nekome stalo

Nitko na ovom svijetu nije posve sam i napušten jer uvijek postoje ljudi kojima je stalo, jedna je od najvažnijih stvari koje je Marija Fulgosi naučila kroz volontiranje