I u ovoj poznoj dobi Lovre ima mnoge obaveze, ali i hobije. Posebno ga opuštaju ptičice koje uzgaja već godinama. Pravi i svoje vino, to je tradicija koju je naslijedio od obitelji
Lovre Reić (96): Vozim, perem suđe, brinem o supruzi Anki...
Splićanin Lovre Reić (96) preživio je tri infarkta, dva ranjavanja na ofenzivama na Sutjesci i Neretvi, a kako danas sa zdravljem i nema većih briga, ne sumnja da će doživjeti i stotu godinu. Usprkos poodmakloj dobi izuzetno je vitalan, pa ne čudi što se svaki dan brine o teško pokretnoj i sedam godina mlađoj supruzi Anki. Ide u nabavku, kuha, pere posuđe, sprema kuću, a opušta se uzgajanjem grdelina, frzelina i drugih pjevica, kao i pravljenjem svoga vina.
Pušiti je Reić prestao tek nakon 70. godine, hranu nije nikad nije puno birao, a kako mu u obitelji nitko nije doživio tako visoku dob, ni on ne može dokučiti tajnu svoje dugovječnosti i vitalnosti.
- Možda me drže kućni poslovi i briga o ženi, stalno nešto radim, a i nema nam tko pomoći. Sin i kćer s obiteljima ne žive u Splitu. Što se tiče hrane, ne biram puno. Uglavnom jedemo uobičajenu splitsku spizu, juha za ručak je obavezna, jednom tjedno riba.
Pušio sam do 1992., a prestali smo supruga i ja nakon jedne gripe. Dok sam radio kao predavač na Vojnoj akademiji, znao sam zapaliti i 100 komada na dan. Ako mi cigareta nije bila na ustima, stao bi mi mozak, a morao sam sastavljati komplicirane operativne i taktičke zadatke za nastavu - priča Lovre.
Nedavno je obnovio vozačku dozvolu, što ga uz Josipa Manolića, koji je točno tri mjeseca stariji od njega, čini jednim od najstarijih vozača u Hrvatskoj. Ne sjeća se Reić koje je godine položio vozački ispit, ali pamti da je za volan sjeo nakon što su dalmatinski partizani pod njegovi zapovijedanjem prvi ušli u Trst u svibnju 1945. godine.
- Nakon žestokih borbi s Nijemcima, u Trstu iz velike gradske vatrogasne garaže, gdje je bilo 50-ak vozila za gašenje požara, a i podosta osobnih automobila, naišao sam na lijepi crveni Fiat. Tad sam prvi put sjeo u auto i nekako se uspio odvesti na kupanje iz središta Trsta na plažu Miramare. Jedino vozačko iskustvo prije toga bila mi je vožnja motornog bicikla jednog mog prijatelja 30-ih godina prošlog stoljeća. Naravno, Fiat sam vratio nakon kupanja gdje je i bio - prisjetio se vremešni partizanski zapovjednik.
Prije pola stoljeća Reić je nabavio svoj prvi automobil, a radilo se o NSU Prinzu, koji se po njemačkoj licenciji proizvodio u Sarajevu. Dao mu je nadimak “Princ Eugen” po SS diviziji protiv koje je i ratovao, a poslije ga je zamijenio Zastavom 101.
- Nakon Stojadina nabavio sam stari Mercedes od jednog Imoćanina, a potom i još jedan polovni, koji vozim danas i idem njime u nabavku. Sad svake godine bez problema obnavljam vozačku dozvolu - dodao je Lovre koji potječe iz imućne pekarske loze Reićevih zvane Kranjac iz splitskog Varoša, koja je prije 2. svjetskog rata u Splitu i okolici posjedovala pet vinograda, tri kuće, podrume za konje, trgovinu mješovite robe.
Još je kao golobradi mladić vidio da njegovi susjedi u Varošu vrlo teško žive i odlučio se da se stvari moraju promijeniti, da ne smije biti bogatih i siromašnih, pa se 1938. godine učlanio u splitski SKOJ, ponesen idejom o klasnoj jednakosti. Drug Lovre, kako voli da ga oslovljavaju, nepokoljebljiv je u svojim stavovima i u desetom desetljeću života, zakleti je antifašist i titoist, a na prošlim izborima bio je i najstariji kandidat za Hrvatski sabor.
Naime, natjecao se u 10. izbornoj jedinici na listi SRP-a, stranke koju je osnovao s kućnim prijateljem, pokojnim Stipom Šuvarom.
- I danas me žeste politička zbivanja, a posebice me nervira splitski gradonačelnik Baldasar tim podilaženjima desnici koja nosi ustaška obilježja. Moju su majku u ratu zaklale ustaše, pa kad vidim gradonačelnika što radi, zažalim što nisam mlađi - prokomentirao je aktualne teme nosilac tri ordena za hrabrost.