Irena Škorić: Zbog serije 'Naše malo misto' film mi je sudbina

Jedna od najzaposlenijih i najnagrađivanijih mladih redateljica Irena Škorić (31) dobitnica je ne samo filmskih nego i književnih i fotografskih nagrada. Svojim radom i upornošću ta je zgodna plavuša britka jezika dokazala da ravnopravno može stajati uz bok najvećim imenima filmske umjetnosti. Producentica, scenaristica i autorica Irena još je od malih nogu filomofil, a najranija sjećanja je, osim za partizanske filmove kojima je u nedjeljna jutra kratila vrijeme do “Muzičkog tobogana”, vežu i za kultnu TV seriju “Naše malo misto”. 

 - Bile su mi samo tri ili četiri  godine kad sam prvi put gledala tu seriju, a još i dandanas se sjećam te epizode. Da se želim baviti filmom, definitivno sam odlučila u 5. razredu osnovne škole kad su nam pustili filmove Kreše Golika ‘Tko pjeva zlo ne misli’ i ‘Imam dvije mame i dva tate’, čiji filmski plakati mi dandanas krase radnu sobu. Početkom srednje škole sam se upisala u  Kino klub Zagreb, a poslije na Akademiju dramske umjetnosti - pojasnila je. 

Prvi film “Olovka“ snimila je još 1998. u srednjoj školi s grupom kolega iz Kino kluba, a prvi samostalni “Iluzija“ snimila je 2001. . Uvijek nasmijana i pozitivna, Irena je dosad među ostalim napravila i filmove “Rastanak“ (film o Stojadinu”, Zastavi 101) “Work in progress“, “Ribanje“, “On/off“, “7seX7“, “Sudbina broja 13”-film o starom tramvaju broj 13, te “Dragi Lastane!”, film o Lastanu, liku koji je u najtiražnijem dječjem časopisu u Jugoslaviji Modra lasta pomagao nesretnim i zbunjenim djevojčicama i dječacima. Ispričala je zašto mnogi gledaju na ‘80-te s nostalgijom i što su njoj te godine značile.

 - Sentimentalno sam vezana uz vrijeme svog djetinjstva u osmom desetljeću prošlog stoljeća. Bila sam vesela i sretna kao i gotovo svi ljudi koje sam poznavala. Bilo je to divno razdoblje jedne zemlje, pred ratnu kataklizmu. “Socijalistički bogovi” poprimili su pristojno, blago lice, a novi “Bog kapitalizam”, treptao je okicama kao tršćanske lutkice. Bilo je to doba slobode, nade, optimizma, blagostanja, ako hoćete; radilo se, radovalo, veselilo, kupovalo, išlo u kino. Sve ono što je dio toga vremena, i što se obično naziva retrosvijetom, ili površno i ‘jugonostalgijom’, zaokuplja me kao filmska i scenaristička tematika. 

Ma briga me za samoupravni socijalizam, i tada nisam imala pojma što to znači, ali sam voljela djedov Stojadin, voljela sam Lastana, Mikijev zabavnik, Bajadere, crtiće, komadiće jednog svijeta, koji mi se u ova dva desetljeća ratnih i poratnih zbivanja, kriza i naopakosti, čine kao komadići kristala - ističe. Dokumentarac “Dragi Lastane“, kojim je na ovogodišnjem festivalu ZagrebDox osvojila nagradu publike, snimila je iako Lastanu nikad nije pisala. Uvijek bi se, kaže, našla u nekom objavljenom pismu, pa je tako posredno dobivala mnoge odgovore. 

 - Kao i za mnoštvo djece, Lastan i Modra lasta bili su nezaobilazan dio odrastanja. Uvijek se najprije čitala Lastanova rubrika i strip na zadnjoj strani, a tek onda sve ostalo. Za stotine tisuća djece i tinejdžera, Lastan je bio mitski junak nalik na Batmana i Supermana jer je mogao letjeti i jer su se mogli u njega pouzdati. Ali za razliku od njih, Lastan je pomagao nesretnim i zbunjenim dječjim dušama. Lastan je postao legenda, tinejdžerska Biblija. 

Svako je dijete drukčije zamišljalo njegov lik, ali je u njega imalo povjerenje da mu može reći ono što se nije usudilo povjeriti ni roditeljima, ni najboljim prijateljima. Za sebe kaže da je nostalgična osoba, a tome u prilog govori i to da je velik skupljač raznih uspomena. Keramičke šalice s logom grada, razglednice (koje uvijek pošalje i sebi samoj) iz raznih gradova i zemalja.

 - Neki ljudi to nazivaju i drangulije. Ne volim bacati stvari, jer mislim da i one imaju dušu. A gdje ih držim? Na policama, u ormarima, špajzama, šupi, garaži - otkrila je. Uz redateljski rad piše scenarije, uspješna je i spisateljica i dobitnica brojnih nagrada. Što joj znače nagrade i kako pomiruje silne obaveze?

 - Spavam četiri do pet sati na dan, jedino je tako moguće sve napraviti, i željela bih da dan traje barem 30 sati. Meni i mojoj autorskoj ekipi nagrade znače mnogo, daju mi kreativni poticaj i vjetar u leđa za nove projekte - ispričala je. Kad ne radi, kad ta neumoljiva radoholičarka s “ubitačnim“ tempom nije “u pogonu“, zatekne se, kaže se kako ili gleda neki film ili razmišlja o njemu.  

 - Strastveni filmaši nemaju slobodnog vremena, jer nisu činovnici. Filmaši zbog čestog nedostatka novaca najmanje vremena provode snimajući filmove, a najviše u cjelodnevnoj borbi za njih - pojasnila je. Najviše je rastužuje nepravda, a veseli se svakom novom danu kad otvori oči. Budući da je lijepa i fotogenična pitali smo je li se ikad izgledom poslužila za probitak.

 -  Što se tiče probitka, od više do 50 nagrada, što filmskih, što književnih, na većini tih festivala me je rijetko tko uopće i vidio. Film se pošalje poštom, uđete u selekciju, obavijeste vas mailom, za nagradu vas obavijeste telefonom, i to je kraj cijele filozofije. Iza svakog mog filma i uspjeha stoji velik rad i prilično neglamurozan proces snimanja, montaže.. ističe. Nekada je plesala klasičan balet, jazz-dance i ritmiku, a danas, kaže, nažalost, nema vremena za rekreaciju.

 - Zato na sve obveze hodam, i to mi dođe kao jedina rekreacija. Ponekad odvozim koji krug svojim starijim Ponyjem, ali to je više zbog njega, da ga ne uhvati hrđa - tvrdi. 

Nakon dokumentarnog, dugometražnog igranoga, eksperimentalnog filma, želja joj je još “okušati” se u dugometražnom igranom filmu s “normalnim” proračunom. Svoj je pak redateljski stil nazvala “predvidljivim u svojoj nepredvidljivosti”. Preferira, kaže, mir i tišinu bez svakodnevnog dnevnog stresa. Trenutačno u ladici ima dvadesetak napisanih scenarija, svih filmskih vrsta. Istaknula je kako je njezina filmska misija da ljudima pruži strast i slobodu, a uvijek joj je najdraži film onaj na kojem trenutačno radi.

- Trenutačno sam najviše posvećena pripremama zadugometražni igrani film ‘Moj tata’,  crne komedije/trilera - otkriva. Prošle godine promovirala je svoju knjigu “Eros na filmu“.

 - Mislim da je poglavlje mog života posvećeno erosu u umjetnosti završeno. Smatra da danas u društvu više ne postoje seksualni tabui koje treba preispitati ili čak srušiti.

 - To je na neki način šteta, jer je ta činjenica otvorila širok prostor potpunom neukusu, kiču i gluposti. Danas mnoštvo javnih i nejavnih osoba ima potrebu javno ispovijedati svoje često degutantne privatne prljavštine - ističe.

Lastan je bio komadić kristala u ovim naopakim vremenima

Voljela sam djedov Stojadin, voljela sam Lastana, Mikijev zabavnik, Bajadere, crtiće, komadiće jednog svijeta, koji mi se u ova dva desetljeća ratnih i poratnih zbivanja, kriza i naopakosti, čine kao komadići kristala - ističe Irena čiji je posljednji dokumetarac ‘Dragom Lastanu’ zaintrigirao publiku na ZagrebDoxu  

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!