Dramatične ispovijesti šest medicinskih sestara iz Hrvatske koje govore o stravičnim prijetnjama smrću kojima su izložene dok brinu o teško oboljelima
TRAUME MEDICINSKIH SESTARA
‘Govorio mi je da sam drolja i glupača, da će me izudarati...’
U bolnicu je jednog dana ušao otac bolesnog djeteta i zaprijetio da će raznijeti bombom cijeli odjel... Jasno, odmah smo zvali policiju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:18
Ovo je samo jedan od slučaja prijetnji kojima su medicinske sestre često (i sve češće) izložene u hrvatskim bolnicama i o kojima su, u svojim svjedočanstvima, odlučile otvoreno progovoriti za 24sata. Javnost je proteklih dana čula za brutalni napad na medicinske sestre i liječnike u bolnici na Jordanovcu, za divljanje pacijenta u KBC Dubrava, a potom i za prijetnje smrću sestrama nakon objave priče o bebama koje se liječe od gripe i rota-virusa, ali mnogo je teških situacija koje medicinske sestre moraju otrpjeti premda savjesno rade mukotrpan posao i za koje javnost nikad ne dozna.
Ivana Fiškuš (36), sestra s pedijatrije dječje bolnice u Klaićevoj, kaže da nema sestre koja radi na odjelu više od pet godina, a da nije doživjela prijetnje premlaćivanjem i smrću:
- Nije nimalo ugodno kad vam otac dođe i kaže da će baciti bombu ili da će vam razbiti glavu sa stalkom od infuzije - kaže i dodaje:
- Često radimo u nemogućim uvjetima, a roditelji žele informaciju odmah, iako je nekad potrebno i nekoliko sati da stigne nalaz kako bismo im uopće rekli kakvo je stanje. Ivana na dječjim odjelima radi već 12 godina. Na odjelu gdje radi trenutačno je 34 djece, a na njih dolaze tek tri sestre u smjeni.
- Kad obrađujemo neko dijete, minimalno moraju biti prisutne dvije sestre. Kad imamo teži slučaj, ponekad moraju biti uključene tri-četiri sestre koje će dijete držati. Isto je i kad se radi o djeci s posebnim potrebama. Ako jedno dijete treba odvesti na pretrage ili se spustiti po lijekove u suteren bolnice, gore na odjelu ostaje samo jedna sestra koja je slobodna da se bavi ostalima. Zato često nisu sestre krive, nego organizacija - povjerava se. Glavni problem vidi u tome što je sestara premalo.
- Hvale nas samo roditelji čija djeca dulje borave u bolnici. Vidiš im u očima tu zahvalnost. Oni znaju koliko se trudimo i izgaramo svaki dan - kaže Ivana te dodaje da im tako stavljaju melem na rane i pobiju “sve što im se događa”. Nekad je radila na odjelima gdje su joj djeca umirala na rukama, a ni danas nije rijetkost da radi reanimaciju.
'Sami se štitimo od nasilnika'
- Ne želim se žaliti zbog svega toga, to je moj posao. Ja volim svoj posao i nisam poželjela raditi ništa drugo. No mi nismo ispijačice kava ni služavke doktora, godinama smo se školovale za svoj posao - zaključuje medicinska sestra iz Zagreba. I njezina kolegica iz Pule imala je grozno iskustvo na poslu.
- Prije, u staroj bolnici, kad su odjeli bili spojeni, jedan je pacijent ovisnik u apstinencijskoj krizi porazbijao cijeli odjel. Svi smo bili u šoku i strahu, a on je te večeri završio na psihijatriji - prisjeća se Eva Urošević (64), s Odjela internističke onkologije.
Već tri desetljeća ova sestra radi s pacijentima oboljelima od karcinoma, pa su joj najteže bolesti i smrt svakodnevica s kojom se ionako teško nositi.
Dodatno situaciju otežaju i grube riječi pacijenata ili članova obitelji, ali Eva kaže da takve situacije osoblje nekako nauči izbrisati iz sjećanja. Prisjeća se gospođe koja je bila pacijent na odjelu i dobivala citostatike, pa je u vrećici donijela svoju kosu koja joj je otpala zbog terapije.
- Isprva sam mislila da nosi periku. No onda je krenuo napad, optuživala me da smo joj mi to napravili. Napala je i liječnicu, ali nekako smo uspjeli primiriti situaciju - priča sestra Urošević dodajući kako je njihov posao iznimno naporan i težak, a nerijetko se događa da pacijenti misle samo na sebe ne razmišljajući ni o čemu drugom. Nekad je u bolnici provodila noći i dane, a sad su smjene normalnije.
- Napetost je često prisutna, osobito kad su teške dijagnoze u pitanju. I naši liječnici se naslušaju svega, svakakvih riječi i uvreda - kaže Eva dodajući kako osoblje samo sebe štiti u svim neželjenim situacijama, jer općenito u zdravstvu ne postoji sustav zaštite medicinskog osoblja.
- Svih 20 godina staža sam provela kao medicinska sestra u bolnici Sveti Duh. Provela sam tri godine na neurologiji, a ostatak u intenzivnoj kirurgiji. Moj posao, koliko god da s jedne strane ispunjava čovjeka, s druge ga iscrpljuje do krajnjih granica. Smjene mi traju 12 sati, nemam ni petka ni svetka, ni Uskrsa ni Božića. Na posao dolazim prije sedam, kad je primopredaja koja traje oko 30 minuta. Naši pacijenti su svi u iznimno teškom stanju i doslovno se bore za život. Potom krećemo s jutarnjom njegom koja obuhvaća kupanje, presvlačenje, skrb o ranama, njegu usne šupljine i slično. Mjerimo vitalne funkcije, a svaka dva sata okrećemo pacijente kako ne bi razvili dekubitalne rane zbog dugog ležanja. U 10 sati liječnici propisuju terapije - objašnjava viša medicinska sestra Petra Vrbnjak (38) iz Zagreba. Ima supruga i dva sina u dobi od 8 i 12 godina. Na poslu je fokusirana samo na svoj rad, a ponekad se poslovi obavljaju trčećim korakom.
- Kronično nas nedostaje i to se osjeti jer je posla sve više, a nas je sve manje. Nakon vizite slažemo terapiju, pa slijedi okretanje, hranjenje, pa ponovna terapija i antibiotici. Mi nemamo pauzu jer uvijek netko mora biti uz pacijente, tako da se kod nas jede 5 - 10 minuta i trči se nazad. Jedino vrijeme u danu kad je malo manji pritisak je oko 16 sati, kad su posjeti, pa su uz pacijente njihovi najbliži - nastavlja ona dodajući kako je upravo s ljudima najteže raditi jer su medicinske sestre najčešće prve na udaru nezadovoljnika.
- Napadaju nas oko svega što uopće nije naš posao, od pitanja o terapiji i zašto ova ili ona terapija, do trajanja zahvata, načina izvođenja zahvata ili bilo kojeg drugog problema iz domene liječnika. Trudimo se ostati suzdržane i objašnjavati da to nije naš dio posla, no rijetko to razumiju. Ovo je stresan posao u kojem je puno emocija, a mi na njih katkad nemamo pravo i od nas se očekuje da budemo u najmanju ruku hobotnice te se rastegnemo izvan mogućih okvira - nastavlja ona ogorčena činjenicom da joj plaća iznosi oko 7000 kuna.
- To je za posao koji radim premalo. Mene doma nema i ništa mi ne može nadoknaditi činjenicu da propuštam život moje obitelji, da nemam božićni ručak s njima. Oni pate zbog mojeg nagomilanog stresa jer se ponekad na djecu izderem bez razloga i poslije mi bude žao, ali nisam stroj. Iako smo upravo mi sestre cijeli dan uz pacijenta i brinemo da mu ništa ne nedostaje, rijetki su oni koji nam dođu reći jedno obično hvala za to. Ali će zato odmah napasti i istresti gomilu ružnih riječi i prijetnji ako nešto nije onako kako su zamislili - iskrena je Petra.
Zagrepčanka Sonja Kočiš Čovran (38) već je više od 20 godina primalja u KB-u Merkur. Kaže da joj se oko te bolnice vrti cijeli život jer se ondje rodila, zaposlila i rodila svoju djecu.
'Teško se nositi s emocijama'
- Radni dan počinje oko sedam ujutro, ali uvijek dođem ranije. Voditeljica sam Zavoda za perinatologiju i moj posao uključuje sve, od brige o rodiljama, samom porođaju do skrbi o bebama, osobito onima koje su rođene prije termina. U početku sam posao obavljala onako kako su me učili, s distancom - kaže i dodaje:
- Naše primalje rade u smjenama od 12 sati. Obično su dvije kolegice u smjeni i uvijek jedna mora biti uz pacijenticu. U rađaonici je srž posla primalje koja novoj majci pomaže pri porođaju te kasnije pojašnjava kako dojiti i skrbiti o djetetu.
Za porođaj postoji set koji se uvijek priprema: sterilne komprese, tupferi, škare za epiziotomiju.
- Sve ovisi o procjeni primalje, ali moram istaknuti da se u zadnjih 5-6 godina situacija promijenila i da se radi sve manje epiziotomija, klizmi i brijanja spolovila te prokidanja vodenjaka. Uz mnoštvo lijepih situacija, ponekad imamo i one teške. Primjerice, ako žena rađa mrtvorođenče. To je njoj emotivno teška situacija, ali i mi smo ljudi i nama je jednako teško. Tad moramo biti profesionalni i dati joj do znanja da ćemo napraviti za nju sve najbolje. Omogućujemo roditeljima da se u tom teškom trenutku oproste od bebe, dotaknu je, vide je... - objasnila je.
Kaže da je ponekad teško zaspati kad dođe doma, da joj se vrte situacije po glavi, odmah ujutro trčite i zovete da provjerite stanje majke i djeteta. Ponekad se teško uvijek ponašati profesionalno i nositi sa svim izazovima jer ste u tom davanju potrošili sve mehanizme obrane koje ste imali, pa bude i nekontroliranog plača i svega. Treba puno snage da ostanete na nogama, a ponekad vam treba i pomoć kako biste drugima mogli pružiti suosjećanje i snagu, rekla je.
'Gurao me i bacao...'
Imali su, kaže, i porođaja u liftu, u Hitnoj ili na samom ulazu u bolnicu. Kad porođaj krene, nitko ga ne može odgoditi i nema tu biranja mjesta ni situacije.
- Bude takvih dana kad, kako se kaže, glavu ne možeš podignuti, cijelih 12 sati smjene prođe bez pauze, jedemo između dolaska dva pacijenta. I kad nismo u smjeni moramo biti dostupni, jer nikad se ne zna kad će nas zbog povećanog obima posla trebati kolege koji su u smjeni. Nerijetko se događa da i onda kad smo kući na odmoru moramo otići do bolnice i pomoći. Nažalost, bude i neprimjerenog ponašanja pacijenata, ali nasreću oni su u manjini u odnosu na one koji su nam zahvalni što smo im u najkritičnijim trenutku pomogli. Vrlo je teško nakon što dnevno prođe i više od 150 pacijenata sačuvati osmijeh na licu, ali sve se u trenu promijeni na samu pomisao da smo potrebni tim ljudima koji su došli od nas tražiti pomoć. Bude jako teških i stresnih situacija, reanimacija, teških ozljeda u prometnim nesrećama... Tad ne mislimo na sebe, nego na pacijente kojima treba spasiti život i olakšati bol. Mi smo te koje smo prve u kontaktu s pacijentom do dolaska liječnika, odnedavno pišemo i prvi nalaz, za što su potrebni stručnost i odgovornost. Smatram da nismo adekvatno nagrađene, moglo bi biti i bolje. U biti, najveća bi nam bila želja da nam se vrati stečeni status koji smo imali i da nas država zaštiti - rekla nam je Zvjezdana Kunecki iz Slavonskog Broda, glavna sestra hitnog prijema Opće bolnice “Dr. Josip Benčević”. U Dalmaciji je nedavno bio grozan slučaj. Bila je gužva u ordinaciji, a čovjek je došao na šalter i upitao me nalaz za jednog člana njegove obitelji. Nisam ga mogla pronaći, a on je samo ponavljao kako sam ga ja izgubila. Nastavila sam tražiti dok nisam shvatila da ta osoba za koju je tražio nalaz uopće nije naš pacijent, počela je svoju priču napadnuta sestra.
A tek tad je napadač poludio.
- Govorio mi je da sam drolja, glupača, da će me izudarati. Rekla sam mu da prestane, da ću zvati policiju, ali me je nastavio vrijeđati. Tad sam ustala i otvorila mu vrata da ode, a on me udario u glavu i počeo gurati po ordinaciji. Gurao me i bacao po kartonima pacijenata, po kutijama u ordinaciji. Jedan pacijent iz čekaonice mi je pokušao pomoći, ali ga je ovaj udario šakom u glavu i čovjek je pao. U taj čas je došla liječnica i čovjek je doslovno pao na njezine cipele. Napadač je odmah pobjegao, a mi smo pozvale policiju - ispričala nam je žrtva divljačkog napada.
- Svaki doktor iza sebe ima groblje, ti se samo potrudi da tvoje bude što manje - prisjetio se ovih riječi dr. Aljoša Šikić, pročelnik hitnog prijama u KBC-u Sestre milosrdnice, dok nas je tijekom jedne od mnogih noćnih smjena vodio kroz, kako ga sam naziva, svoj drugi dom.
Psihološka pomoć
- Imali smo slučaj kad je ovisnik napao tehničara na trijažnom pultu. Srušio ga je na pod i počeo mu lupati glavom o pod. Dok su ga maknuli, već je bio spreman za kirurgiju - govori Šikić. Četiri ambulante pokrivaju deset doktora, osam medicinskih sestra, tehničari i nosači. Doktori započinju smjenu u 8 i traje 24 sata, dok sestre imaju kraću, ali nimalo lakšu smjenu od 12 sati.
- Svi ljudi koji do nas dođu dobit će pregled. Da netko doslovno šeće psa ispred vrata i odluči se pregledati, mi ćemo ga pregledati - uvjerava nas pročelnik.
– Imali smo situacija u kojima su pacijenti nasrtali na osoblje, alkoholizirani pacijenti radili nered po hodnicima, ali najviše nervoze ljudi iskazuju u čekaonicama, kad ne razumiju da nekad situacije, poput reanimacije životno ugroženih ljudi, znaju potrajati i treba imati strpljenja – kaže magistrica sestrinstva Đenifer Babić (48) s Hitne u Rijeci. Iako je njezin posao neizmjerno ispunjava, ima i teških trenutaka, kaže, kad osoblje shvaća da neće moći pomoći teško bolesnim pacijentima i kad ishod neće biti dobar.
– Smrtni ishodi uvijek su najteži i na njih se nikad ne možete priviknuti, a tad često pružamo i psihološku potporu te utjehu obitelji - zaključuje Đenifer Babić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
