'Četvrti me dan kao tona cigli u glavu 'udarila' jedna spoznaja; da je svaki trenutak mentalne i/ili emotivne boli koji sam ikada iskusio bio rezultat toga kako sam ja reagirao na nešto ili nekog'
DUBOKE SPOZNAJE
Deset dana nisam progovorio ni riječ: Evo što sam naučio...
Moj je cimer ležao na svom krevetu i zurio u goli strop. Dijelili smo malenu 'ćeliju', prostoriju od pola kvadratnog metra i nismo progovorili deset dana. Ako s cimerom niste progovorili deset dana, vjerojatno ste se gadno posvađali. Ali mi se nismo svađali. Mi smo meditirali.
Kad sam tek došao u Mianmar sve što sam znao o Vipassana meditaciji bilo je da se piše s dva 's' i da traje deset dana. S meditacijom općenito sam imao iskustvo koje sam 'pokupio' u Japanu gdje sam živio, no svejedno nikad u životu nisam meditirao dulje od sat vremena. Zato možete zamisliti moje iznenađenje kada sam upoznao pravila Vipassane: buđenje u četiri ujutro, deset sati meditacije, spavanje.
Mogao sam si ponavljati ta pravila dok se ili ne odlučim spakirati i pobjeći negdje u brda, ili pak dok ne doživim neku vrstu unutarnjeg prosvjetljenja. Nema razgovora, čitanja, pisanja, nema slušanja glazbe. Svaki dan je u meditacijskoj dvorani sjedilo nas 120, a zapravo je svatko bio sam.
Kako su dani prolazili, osjećao sam se kao da lagano tonem kroz dubine oceana, poput ronilaca. Bez pokreta, sve dok sve moje misli napokon ne zamijeni potpuna tama, dok ne dotaknem dno.
Sjećam se da sam si mislio 'Nikad ovdje nisam bio, gdje sam ja to?'. Bilo je to samo dno oceana, mjesto gdje ću provesti narednih deset dana, trčeći mentalni i duhovni maraton. Evo što sam naučio u deset dana šutnje:
Počeo sam slušati samoga sebe
Četiri godine sam radio u jednoj tvrtki za zapošljavanje u Tokiju, Japanu. Dao sam otkaz i našao se u ovoj ludoj avanturi u Mianmaru. Glava mi je godinama bila puna buke, najviše zbog posla... Unutarnji glas? Što je to pobogu, nikad ga nisam čuo. No kako su dani prolazili bez ikakve buke i zvučne stimulacije izvana, najednom sam i ja čuo čudan, unutarnji glas, koji kao da je dolazio iz nekog dalekog izvora. Negdje iz dubina.
Nije to bio glas društva, ni glas mog posla, ni glas vijesti, a ni glas mojih prijatelja ili obitelji. Bio je to moj glas. I naravno, baš ga ja nikad ranije nisam čuo. Zatomio sam ga. A sada sam sjedio u tišini, i po prvi put u životu vodio razgovor sam sa sobom. Bilo je cool. Gledajući unatrag, sada vidim da je to bio početak jednog novog odnosa pa se i danas tom glasu obraćam kad trebam savjet i nekog da me vodi. Zovem ga 'unutarnji navigacijski sustav' a dobra je vijest što smo svi njime opremljeni.
Imam moć da odlučim kako ću reagirati
Četvrti me dan, kao tona cigli u glavu, 'udarila' jedna spoznaja; da je svaki trenutak mentalne i/ili emotivne boli koji sam ikada iskusio bio rezultat toga kako sam na nešto ili nekog reagirao. Nije zapravo nikada netko ili nešto uzrokovalo moje frustracije, stresove ili glavobolje. Moj je odgovor na stvari bio uzrok svih mojih patnji.
Uh. Težina te spoznaje i kristalna jasnoća kojom sam to odjednom vidio bile su nepodnošljive. Nisam siguran da sam se ikad jače borio da suzdržim suze nego taj dan. Kako su mi u glavi igrali filmovi vlastite prošlosti, stalno sam se iznova uvjeravao kako je lagodno bilo glumiti žrtvu cijeli život. Dijalog (sa samim sobom) je uvijek bio isti: frustrira me to što je on rekao, što je ona napravila, kako je šef reagirao, što taj posao zahtjeva, kako je promet loš, kako vlast loše radi...
Uzrok svega što me frustrira je tamo negdje, zar ne? E pa nije, ne. Uzrok je u nama.
Najgori dio te spoznaje je bio u tome što sam imao još preko 40 sati za prosjediti s tom mišlju u tišini, a sve što sam htio je bilo od nje pobjeći. No shvatio sam da je poanta svega sljedeće: ako sam JA sam uzrok svega lošeg, onda JA mogu biti i uzrok rješenja. U narednim sam danima tako započeo s procesom 'rekonfiguracije unutarnjeg softvera'', da vidim mogu li izvježbati da sam odlučujem kako reagirati na bilo što što mi se u životu dogodi. Znao sam da neće biti lako i da ću trebati svakodnevni podsjetnik.
Zato sam na prsima sitnim slovima istetovirao riječi: 'Moć izbora'.
Sve je prolazno
Tehnika meditacije mi je pomogla da naučim raditi jedinu stvar koju čovjek može raditi dok 100 sati sjedi u tišini - da promatram. Kad me zaboljela noga, promatrao sam tu bol, no kako dalje nije bilo ničeg za raditi pokušao sam svoju svijest približiti toj boli, 'zumirati ju' da vidim što se tu stvarno događa. Kako sam se fokusirao samo na bol, primijetio sam njenu prolaznost - u trenu sam osjećao jaku bol, a u drugom se trenu promijenila i oslabila. Čas je bila tu, čas tamo, čas jaka, čas slabija. Pa 'nježnija'...
Isto sam napravio i s mentalnim i emotivnim stanjem u tih deset dana. Sa svim svojim osjećajima; frustracije, mira ili strahopoštovanja - zumirao bi ih i shvatio da nisu uvijek istog intenziteta i da mogu od najsnažnijeg prijeći u zanemariv osjećaj.
Svjedočio sam tako prolaznosti svega i postao svjestan da je baš svaki aspekt života u stalnom protoku - naše fizičko tijelo, radosti koje doživljavamo, frustracije, odnosi, zdravlje i naš status. Sve može ojačati, ponovno se učvrstiti ili evoluirati, ali jedna mi je stvar postala kristalno jasna, ništa nije stalno isto. Nema ničeg za što bismo se mogli uhvatiti. Svaki je dan zaista novi dan. Svaka kretnja je nova kretnja.
Ako želite stvari vidjeti jasno, morate usporiti
Kad pogledam kroz prozor auta dok se vozim 50 km/h, pogled mi je malo zamućen. Ako vozim 100 km/h, pogled je jako mutan. No ako stanem na crvenom i pogledam kroz prozor, dobro vidim. Tu sam pojavu nazvao 'fizikom unutarnjeg'. Ako želite jasan pogled, morate stati. A što se brže krećete pogled je mutniji. Izazov je u tome što smo danas, u eri žurbe i prezaposlenosti, rijetko na miru. Rijetko stvarno zastanemo.
U stalnom smo pokretu, stalno povezani i stalno bombardirani vanjskim podražajima. Imam prijatelja koji meditira svaki put kad treba donijeti važnu životnu odluku. I uvijek se s tog 'puta' vrati s odgovorom što će napraviti. Meni je od iskustva u Mianmaru jako važno kako koristim tišinu i svatko tko me dobro poznaje zna da mi je životni prioritet 'uklesati' blokove tišine u život. Poziv na večeru i piće? 'Žao mi je, imam spoj s tišinom'...
Vrijeme u tišini mi omogućava da se reflektiram na događanja, dobijem dobar uvid o svemu, ali i raspravim o tome sa svojim 'unutarnjim navigacijskim sustavom'. Tišina je moje tajno oružje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
