Maglica: Žao mi je što odlazim, ali Hajduk uvijek nosim u srcu

Naravno da sam žalostan što ovako odlazim iz Hajduka, kad sam prije 3 i pol godine dolazio, nadao sam se puno ljepšem rastanku, kazao je na odlasku iz Splita u Limassol Anton Maglica. 

Prije tri i pol godine mogao je birati između Hajduka i Dinama, koji ga je također zvao u svoje redove. No za Maglicu nije bilo dileme. 

- Moje selo zove se Bijela, pa kako bih otišao u Dinamo, a ne u Hajduk - nasmijao se Maglica i dodao: 

- Cijela moja obitelj i svi koje poznajem navijaju za Hajduk i zato sam se i odlučio za Split. I bez obzira na sve, ni danas ne žalim ni najmanje za tom svojom odlukom - kazao je sad već bivši napadač Hajduka tužan zbog rastanka s klubom za koji navija od djetinjstva.

- Tužan sam zbog rastanka, ali sretan što sam proživio tri lijepe godine u Splitu. Tu sam upoznao brojne suigrače i prijatelje, napravio iskorak u svojoj karijeri... Nikad neću zaboraviti pun Poljud, golove, pobjede, osvojeni Kup, pa prekrasnu atmosferu... Primjerice, kad smo 3-0 dobili Šahtar, a Poljud se tresao od navijanja.  

Ono čega se sigurno neće rado sjećati je klupa. 

- Ne znam zašto nisam igrao. To je pitanje za trenera Burića, ali i sportskog direktora Vučevića i predsjednika Brbića. Još na ljetnim pripremama bilo mi je jasno što se događa, da sam u drugom planu, ali na treninzima sam davao sve od sebe. Želio sam im dokazati da zaslužujem igrati. Možete misliti kako mi je bilo sjediti na klupi, gledati kako igramo bez napadača, a momci koji su na silu gurani u tu ulogu ne žele igrati. Što da kažem... Bilo bi korektno da su mi odmah rekli da na mene ne računaju, da se rastanemo kao ljudi, a ne ovako. 

Hajduk mu je nudio novi ugovor, koji Maglica nije želio potpisati. 

- Sjeli smo par puta, ali se nismo uspjeli dogovoriti. Nije u pitanju bio novac. Tražio sam samo garanciju da ću igrati, a ne grijati klupu. Na koncu smo se rastali, što je ispada najbolje rješenje za obje strane.

Iako nije rođeni Splićanin, Split će mu i te kako nedostajati. 

- Hajduk i Poljud pogotovo, Torcida, dragi ljudi koji rade u klubu, moja najveća navijačica Meri Novaković, pa Riva, lijepo vrijeme, cure, lignje na žaru... Briškula i trešeta, u kojoj sam s Andrijom Balićem u paru dugogodišnji prvak svlačionice. Balić je čudo, broji i naše i protivničke punte, a ja pamtim sve karte koje su izašle...

Posebno pamti i prvu utakmicu, protiv Skonta iz Rige. 

- Ali ne po dobrome. Trebao je to biti moj debi, stiglo je iz moje Bijele pored Brčkog stotinjak navijača, a ja na klupi. U 75. minuti me Krstičević poslao na zagrijavanje, u 85. sam skinuo u dres i trebao ući, ali mi je u 86. rekao da se vratim na klupu. To me ubilo u pojam.

Ni Krstičevića, a ni Burića ne pamti po dobrome, ali zato pamti Tudora. 

- I kad sam igrao dobro i kad sam igrao loše on mi je bio najveća podrška. I kod njega sam nekad sjedio na klupi, ali sam znao zašto. Evo, sada odlazim iz Hajduka, a ne znam zašto nisam dobio priliku igrati u ovih zadnjih šest mjeseci....

U Limassolu ga čeka nekadašnji suigrač Dejan Mezga. 

- Rekao mi je sve najljepše o klubu, da im fali napadač u borbi za naslov prvaka te da ću sigurno igrati. Zato sam i pristao doći. Volim napadački nogomet i želim igrati. Vjerujem da će nova prilika biti i novi zaokret u karijeri. A Hajduka ću se uvijek rado sjećati, navijati za njega i nadati se da će u budućnosti opet biti prilike istrčati pred najbolju publiku na svijetu.