Made in Trnsko: Pola hrvatske reprezentacije iz KK Zagreba

Kruno Simon, Marko Tomas, Ante Tomić, Luka Žorić, Dario Šarić i Mario Hezonja. To je polovica aktualne hrvatske reprezentacije. Osim Žorića, koji je u Trnsko došao kasnije, svi su oni od pubertetskih dana bili u KK Zagrebu.

Simon je pravo dijete kluba. Stigao je 1998. kao 13-godišnjak na nagovor oca Đure, nekadašnje zvijezde “mrava”. Njegov vršnjak Marko Tomas stigao je dvije godine kasnije. Tomić je imao 17 kad je došao, Šarić 15, a Hezonja 14 godina. Samo je Žorić došao kao već izgrađen igrač. No unatoč tome što su u Trnskom stasali toliki današnji reprezentativci, Zagreb se može pohvaliti samo jednim naslovom prvaka.

- A to je nula u odnosu na ono što su mogli. Pogotovo u razdoblju kad su Cibona, Split i Zadar bili u problemima, a Cedevita se tek stvarala. Trebali su najmanje četiri godine igrati Euroligu. I ne biti samo prolaznici - kaže Boško Božić Pepsi, osnivač kluba, u kojem je proveo čak 29 godina.

- A zamisli da su tek svi bili na okupu, pa tu dodaš još Stojića, koji je još lani igrao, pa Sesara, koji je prerano prestao, Miljkovića... Čak i Zadravca, koji je ‘69. godište, ali i danas bi mogao igrati pet minuta jer zna sve o košarci - kaže Pepsi, koji sebe smatra glavnim krivcem što Zagreb nije napravio više unatoč takvim igračima.

- Dopustio sam da klub vode neznalice i analfabeti. Otišao sam jer sam se zakačio s ondašnjim direktorom Željkom Čovićem. Jer kad Pepsi nešto obeća, onda to i ostvari, a ja nisam želio obećavati novac za koji nisam bio siguran da ga mogu nabaviti. A klubu je ostao kapital u Sesaru i Stojiću, koji su na tržištu onda vrijedili dva milijuna maraka. Prije toga imali smo budžet od 250.000 maraka, imali smo 3-1 protiv Žalgirisa, koji je nastavio ulagati i uskoro postao prvak Europe, a mi smo bili prvaci Novog Zagreba.

Osim Simona, svi današnji reprezentativci došli su nakon Pepsijeva odlaska. Žao mu je što on nije imao ulogu u njihovom razvijanju jer je siguran da bi klub napravio puno više.

- Šarić i Hezonja nisu igrali zajedno u mlađim kategorijama. Šarića su slali na posudbe... A meni je jedanput, dok je Sesar još bio mladić, direktor Guberina došao s idejom da ga, kao mjeru štednje, pošaljemo u Mostar pa vratimo godinu poslije. Rekao sam mu: ‘Imam ja bolju ideju. On ostaje, a tebe ću poslati u Mostar’. Taj Sesar mogao je biti čudo. Živio sam s njim, a jedino dobro što sam doživio od njega je bilo kad mu je majka došla i napravila bravetinu.

Znao je s mladim igračima, znao bi i sa Šarićem i Hezonjom.

- Hezonja je baraba. A ako ga želiš imati pod kontrolom i da funkcionira kako ti želiš, moraš biti veći baraba od njega - kaže Božić.

No jedino pravo dijete kluba je Kruno Simon, koji je na prve dvije utakmice Eurobasketa bio najbolji hrvatski igrač.

- Uvijek mi se sviđao. Vidjelo se da zna igrati, samo je bilo pitanje kad će košarku shvatiti kao posao, zaboraviti na Jarun i noćne klubove. Otkad se oženio, sve je počeo shvaćati ozbiljnije. Njegov otac Đuro bio je sličan. Bio je razmažena lijenčina s košarkaškim znanjem. Bio mi je jedan od dva najbolja igrača kad smo ulazili u jugoslavensku 1. B ligu, ali nije se želio posvetiti treningu. Kruno ima dobre gene, ali po svemu je stepenica više - kaže Pepsi, kojem je još u najljepšem sjećanju ostao treći Simon, Đurin otac i Krunin istoimeni djed.

- Govorio je 13 jezika i prevodio filmove za televiziju. U Drugom svjetskom ratu imao je kino u Jurišićevoj, ali su mu ga uzeli jer je puštao njemačke filmove. Išao je s nama na putovanja i uživao sam u razgovorima s njim.