Djeca košarkaša: Tatini sinovi Šiši & Đuks nadmašili očeve...

Đuks i Šiši nekad su bili zvijezde Zagreba, odnosno Šibenke, a danas su najbolji igrači reprezentacija na Eurobasketu. Kruno Simon i Dario Šarić nadimke su dobili prema očevima Đuri i Predragu.

Dario Šarić odmalena je bio predodređen za zvijezdu hrvatske košarke, a s 21 godinom taj dugogodišnji status itekako opravdava. Ovo mu je četvrto ljeto sa seniorskom reprezentacijom, više nije mlada nada nego igračina od koje protivnici strahuju. Međutim, tata Predrag, koji od Darija stalno traži više, uvijek može pronaći razlog za dobronamjernu kritiku.

- Na momente sam zadovoljan, na momente ne. Igra u serijama. Energija, skok, prljavi poslovi... To ništa nije upitno. Ali slobodna bacanja i prije su mu bila problematična, a u ovim godinama već je to trebao popraviti - kaže tata Šarić, nekadašnji suigrač Dražena Petrovića u Šibenki.

Zaista, Dario je na prve četiri utakmice pogodio samo devet od 21 slobodnog bacanja, protiv Nizozemske je gađao zabrinjavajućih 1-7.

- Uvijek sam mu govorio: ‘Pet udaraca loptom o pod, udahni, izdahni i šutni uvijek istim pokretom’. A on kad promaši prvo, već je gotovo, ko Dževdo (Alihodžić, op.a.) u najgorim danima. Mora riješiti tu glavu jer će doći u situaciju da ga protivnici ganjaju po terenu i namjerno fauliraju. Mora pogađati bacanja - objašnjava stariji Šiši, koji od sina želi i da preuzima više odgovornosti kad protivnici zatvore Bogdanovića.

A Kruni Simonu je teško pronaći ikakvu zamjerku. Prvi je strijelac, asistent i tricaš te treći skakač Hrvatske.

- Mene njegove dobre igre ne čude, sazrio je, zadnjih godina igra najbolju košarku života, ali ruska liga je izvan očiju javnosti pa ljudi to ne znaju. Sad svi gledaju, zovu me, govore mi da je čudo, da nisu znali da je tako dobar... A da sam ja to govorio prije prvenstva, rekli bi mi da sam samo još jedan neobjektivni tata - kaže Đuro Simon.

Iako je bio centar, a Kruno je vanjski igrač, mnogi pronalaze brojne sličnosti između njih dvojice. Obojicu je pratio glas vrlo inteligentnih lijenčina.

- Ja sam morao igrati glavom jer su drugi centri bili viši i brži od mene. A lijenčina? Bio sam svjestan da neću napraviti veliku karijeru, onda nije bilo novca... Igrao sam iz gušta, besplatno. A Krunu je bez razloga pratio glas lijenčine. Treninge je propuštao samo zbog bolesti. I zbog Dinama. Obojica smo veliki dinamovci i te izostanke sam mu tolerirao - nasmijao se Đuks stariji dodavši da usporedbe njih dvojice nemaju smisla.

- Ja jesam uglavnom bio najbolji strijelac svojih momčadi, ali Kruno igra na puno višoj razini košarke. Ipak, da igramo jedan na jedan, sigurno bih ga dobio zato što bih ga istukao.

Nakon odlaska iz Zagreba Đuro Simon završio je karijeru u Maksimiru, a Kruno je tamo počeo, no s 10 godina morao je igrati s 12-godišnjacima, što nije bilo primjereno. Zatim je otišao u Zrinjevac, gdje su ga proglasili neperspektivnim, te se konačno skrasio u Zagrebu i postao legenda.