Kaže Grabar Kitarović da ne treba reagirati na ustaško postrojavanje u Zagrebu da se "marginalcima daje prevelika pažnja, te time potiče mržnja". Da se "ne stvori dojam da je netolerancija veća nego što jest"
Policija je prošle nedjelje dala dozvolu, pa i pratnju pravaškim crnokošuljašima da na dan osnutka Hitlerove nacističke stranke i uz podršku njemačkih neonacista promarširaju kroz Zagreb i izvrše postrojavanje na Trgu bana Jelačića.
Onda je Vlada to osudila. A predsjednica države uredno odšutjela.
"Mislim da marginalnim pokretima ne bi smjeli davati pozornost jer onda im dajemo ono što žele", objasnila je jučer Kolinda Grabar Kitarović. "Time ne samo da se stvara dojam da je Hrvatska netolerantnija nego što jest, nego se potiče mržnja".
Dakle, osudom mržnje potiče se mržnja. Stoga, poručuje predsjednica države, mržnju treba ignorirati. Praviti se da ne postoji. Pa makar se ona postrojila na glavnom zagrebačkom trgu.
Umjesto toga, a valjda i po toj logici, trebalo bi kritizirati Vladu i Veleposlanstvo SAD-a koji su osudili taj skup pod američkom i neonacističkom zastavom. Jer time i oni sami "potiču mržnju".
Šuti, samo šuti...
Prije par tjedana predsjednica je odšutjela i bacanje suzavca na gay zabavu u jednom zagrebačkom klubu. Jer nije bila sigurna tko ga je i zašto bacio. Odšutjela je i napad na srpskog redatelja u Zagrebu. Jer je to valjda bilo djelo pojedinca.
A odšutjela je prije par godina i skandiranje "Za dom spremni" na maksimirskom stadionu. Iako je iz sveg glasa urlalo nekoliko tisuća ljudi. Tada je, nakon utakmice s Norveškom, zaneseno govorila o "veličanstvenoj atmosferi". Tek mnogo kasnije i nakon pritiska javnosti izjavila je kako takvo navijanje koje je bilo "veličanstveno" nije baš primjereno utakmicama nacionalne reprezentacije. Pa ako bi se gospoda mogla, molim lijepo malo, je li, suzdržati od toga.
Pa ako je već tako, kada bi to onda predsjednica morala reagirati na izljeve mržnje, netolerancije, fašizma, nacizma? Ako već ignorira marginalce i pojedince, zašto ne reagira na masu od tisuća ljudi?
Nedavno, nakon otkrivanja spomen ploče HOS-a u Jasenovcu predsjednica je izjavila da se "ne želi miješati u rad lokalne samouprave". Kasnije je rekla da se ne želi miješati u zakone koji omogućuju isticanje takvih simbola.
Gdje je onda za Kolindu Grabar Kitarović granica između ignoriranja i osuđivanja mržnje, nasilja, netolerancije?
Kako predsjednica Republike ocjenjuje kada treba reagirati na nacizam, fašizam i rasizam, a kad ga treba odšutjeti?
Dajte da se uljudimo
Evo, recimo, što je izjavila u nedavnom intervjuu Mislavu Bagi: "Bilo kakav govor mržnje, bilo kakva netolerancija, govor mržnje koji osjećam prema institucijama i sebi samoj, isto tako očekujem od odgovarajućih institucija u Hrvatskoj da reagiraju pa i od cijelog društva. Da se konačno uljudimo i da počnemo jedni prema drugima nastupati s tolerancijom i poštovanjem".
Zbog čega je onda jučer govorila da ne treba reagirati na "širitelje mržnje jer se time potiče mržnja"?
U Kolindinoj izjavi krije se dio odgovora. Predsjednica je za to da se reagira na govor mržnje "prema njoj samoj".
Predsjednica, kao najzaštićenija osoba u državi, u prvom redu želi zaštititi samu sebe. Društvo će, skupa s nezaštićenim manjinama, tek doći na red.
A prije toga, prije zaštite Ustava, zakona, manjina, skupina, ljudskih prava, jednakosti i ravnopravnosti, predsjednica će se pozabaviti imidžem države.
Pa jučer kaže: "Ne želimo stvarati DOJAM da je Hrvatska netolerantnija NEGO ŠTO JEST".
U prijevodu, nemojmo reagirati na ustaše da netko ne primijeti da ih u Hrvatskoj ima. Više nego što se misli.
Nemojmo da netko skuži
Nemojmo osuđivati morbidne plakate o srpskom "obiteljskom stablu" da ne bi netko izvana zaključio kako u Kolindinoj Hrvatskoj buja želja za vješanjem Srba.
Nemojmo osuđivati skandiranje "Za dom spremni" da ne bi UEFA skužila. Nemojmo osuđivati bacanje suzavca na gayeve da ne bi ispalo da je Hrvatska "netolerantnija nego što jest".
Hrvatska jest netolerantna, ali nemojmo otkrivati prave razmjere te netolerancije. Kreirajmo "dojam" da to možda baš nije tako.
Međutim, u Hrvatskoj jest tako, ma koliko Kitarović šutjela o tome.
U Hrvatskoj se doista postrojavaju nacisti u središtu Zagreba uz dozvolu i pratnju policije, doista se nalaze ustaški natpisi na svakom uglu, doista se prikazuju tv emisije u kojima se huška protiv Srba, doista se udara na gayeve, imigrante, crnce...
To možda čine marginalci, ali to nije marginalna pojava.
Amen od politike
Dapače, to je pojava koja dobiva svoj amen od samog vrha vlasti, od Pantovčaka i dobrim dijelom iz Banskih dvora, o Hrvatskom saboru da i ne govorimo.
Nekada direktnom podrškom, nekada diskretnim ohrabrenjem, nekada odobravajućom šutnjom.
Ali Kitarović zna, kao i Plenković, kao i HDZ i njegovi trabanti, da se na tom sentimentu temelji njihov politički opstanak. Zato Kolindi teško pada osuda ustaša, desničarskih ekstremista i konzervativnih hejtera. Ona od njih živi. Kao što je živjela od stožeraša i šatoraša, od pučista i fašista.
Osudom se obeshrabruje, a ne potiče mržnja. A javnom osudom stvara se dojam da Hrvatska ne tolerira mržnju, ako se već konkretnom politikom takvim pojavama ne želi stati na kraj.
No to je ipak pretežak zadatak za hrvatsku predsjednicu, Njoj je lakše nastaviti po starom.
