'Rado se smijem iako duboko u meni živi jedna tužna duša'

Dok nova predstava kazališta Komedija “Ukroćena goropadnica” puni dvoranu, Jasna Palić Picukarić (43), koja igra ulogu udovice, uživa ponajviše u kostimografiji. Ima, priča, najmanju ulogu, gledamo je u zadnjih sedam minuta predstave, ali tu je, dodaje, i najljepša haljina na svijetu. Nikad takvu nije vidjela niti nosila. Nosi raskošnu krinolinu pa joj se u toj haljini nitko ne može približiti na manje od dva metra.

- Privatno sam rijetko u haljinama, draža mi je casual odjeća. Odjenem ih samo kad se baš moram negdje pojaviti - kaže glumica, koja nikad nije imala određeni stil života.

Uvijek nađe bar šest razloga da kupi cipele

Do sada si, priznaje, nije mogla složiti životni raspored tako da ponedjeljkom ispija kavice s prijateljicama, utorkom ide frizeru, srijedom u teretanu... Točno su joj određene samo obveze spram kćeri Mare, škole i kazališta.

- Zna se da ustajem u određeno vrijeme, spremim kćer Maru (12) u školu, prošetam psa Mašu, kuham. Kad nađem koji slobodni trenutak koristim ga za obveze mimo obitelji, razna opuštanja. Nakon razvoda od supruga Antonija sin Mate (17) živi s tatom, a Mara sa mnom. Najdraže mi je kad su oboje kod mene. I najslađe. Volim im kuhati, prati, peglati... volim se brinuti za njih, a oni su sve veći i sve manje im to treba – priča brižna mama.

Upravo na njih dvoje u vrijeme krize najlakše izdvoji novac. A tako je, dodaje, od kada ih je rodila.

- Njima ne mogu reći ‘ne’, na njih potrošim i novac koji nemam. Sva sreća da su veći i pametniji pa mi sami kažu ‘možda ipak nemaš toliko’. Za sebe lako potrošim na cipele. Ne znam koliko ih imam doma. Za mnoge bi mi stvari bilo žao potrošiti više novca, ali za cipele nikada. Uvijek nađem barem šest razloga zašto su dobre baš te skupe - priča Jasna.

Trudi se biti tolerantna mama, koja razumije svoje tinejdžere, mada joj to nije uvijek lako. Dopustila bi im, priznaje, i piercinge, ali prethodno bi razgovarala s njima, da ih ne stave baš na neko mjesto koje bi moglo uzrokovati posljedice.

- Danas je piercing na nosu isto što je nekada bilo imati tri naušnice na uhu. Shvatila sam i što više braniš, to veći bunt dobiješ nazad. Današnja djeca mrze kad kažeš samo ‘ne može’. Vole znati zašto ne može. Nema više ono “ne može i točka”, kako je bilo u doba moje mladosti. Uvijek se trudim obrazložiti svoje mišljenje i na svom im primjeru nekako objasniti - kaže.

U glumi se pronašla kao djevojčica, a tu je i ostala

I dok s puno nježnosti govori o djeci, prisjeća se kako sama, kao djevojčica, nikad nije razmišljala što će biti. Vrlo rano otkrila je glumu kao zanimaciju, dječju zabavu, slobodnu aktivnost koja ju je ispunjavala. Kad je već stasala, mislila je: “Nikako ne bi bilo dobro da postanem glumica jer sada već znam što je to i baš zato to ne želim”. Ali ta je faza, smije se danas, kratko trajala. Kad je trebalo odlučiti, nije bilo dvojbe. U glumi se pronašla, a tu je i ostala.

– To je jedna vrsta ekshibicionizma, kad voliš stati pred puno ljudi, voliš da te gledaju i da ti vjeruju. Kad se popneš na pozornicu pojavi se neka dodatna energija, adrenalin koji mi glumci imamo. Nekad dođeš s glavoboljom, nekad te boli zub, boli duša, imaš temperaturu, a kad počne predstava sve prođe. Tijekom dva, tri sata na pozornici nemaš ni glavobolju, ni temperaturu, niti plačeš. A kad predstava prođe, opet sve boli - govori.

Nepunih 20 godina u angažmanu Komedija smatra još jednom svojom sretnom reckom. Tijekom Akademije gostovala je skoro u svim kazalištima osim u Komediji. Kad je diplomirala, baš je željela Komediju, mada tamo nikad nije igrala.

– Tamo sam htjela i sve sam napravila da tamo i dođem. Tada me zanimao njihov repertoar, a i danas mislim da sam na dobrome mjestu. I koliko god sam u Komediji sretna, nakon svih tih godina i premijera promjena je velika sreća za glumca. Jako me razveselio poziv Planet Arta i Exita da radimo predstavu ‘Plemena’ s nekim drugim i divnim ljudima – priča.

Vole je u društvu jer ima pravi balans nježnice i vragolanke

Jedna je to, govori, od najemotivnijih premijera u njezinoj karijeri. Rađena u koprodukciji Planet Arta i Teatra Exit u režiji Slavice Knežević, predstava je to koja u Jasni izaziva uistinu puno suza, a ni publika, kaže, nije ravnodušna. Dosta utučeni, priznaje, izađu van, ali istodobno i prosvijetljeni i sretni.

Od svih je svojih uloga najponosnija na Maricu iz “Gospodskog djeteta”, babu Žofu iz “Cigle svete Elizabete”, a draga joj je i gospođa Shubert iz “Čistog ludila”. Kako su baš u toj predstavi u interakciji s publikom, miče se ta rampa između glumaca i gledatelja, koji zapravo predstavu vode do kraja.

– Publika odlučuje kakav će biti kraj, a doživjeli smo svašta. Jednom je jedan mladić iz gledališta rekao da ima pitanje za mene, tj. gđu Shubert. Očekivali smo da će pitati nešto u vezi ubojstva, a on je upitao “Što gospođa Shubert radi u petak?” Bilo mi je simpatično što se htio naći s gospođom sa scene – priznaje Jasna.

U takvim situacijama pliva kao riba u vodi jer u sebi ima pravi balans nježnice i vragolanke. Iako se ne smatra partijanericom, vrlo je društvena i voli ljude. No nikad nije partijala noću, a spavala danju.

- Jako se volim šaliti, smijati i trudim se ne biti loše volje. Trudim se... No negdje duboko u meni jedna je tužna duša i puno nataloženog mulja. Svi kažu da ono što te u životu ne ubije, to će te ojačati. Dodala bih ili će te dobro oštetiti – priznaje.

Priroda i kućni ljubimci njezini su ispušni ventili

Prije četiri godine, naime, nakon 14 godina braka razvela se od supruga Antonija Picukarića. O tome nerado govori, ali, ističe, i dalje vjeruje u ljubav. Najveća veselja su joj djeca, životinje i kazalište. Voli svoje ptičice Čika i Miku. Šetnju sa psom Mašom ne doživljava kao obvezu, jer Maša je uvijek s njom. Baš kao ni duga jahanja s konjem Plutom. Priroda i ljubimci, livada i konj njezini su ispušni ventili. I ta opuštanja nisu nužno vezana uz jahanje. Jednako joj se sviđa i sjediti na livadi s knjigom u ruci i konjem u blizini. Priroda je, kaže, njezina ljekovita formula, tako održava fizičko i psihičko zdravlje. Vrijeme za sebe, unatoč obvezama, uvijek nađe.

– Kradem ga, kao i svi, ali ga nađem. Tvrdim da kad nekog voliš, za njega uvijek nađeš vremena. Naš život se sastoji od slaganja prioriteta. Želiš li provesti dva sata na livadi ili uz rijeku samo se trebaš dobro organizirati. Nekad moja Mara spava do 10, 11, ja ustanem u 6 i u 7 već budem s konjem i psom na livadi ili u Maksimiru. I vratim se prije nego što se ona probudi. Jako me opušta zelenilo, volim jezero, rijeku, šumu – govori Jasna, koja zadnjih godina otkriva rijeke.

Tako je ljetos našla predivna mjesta na Dobri i Korani, a lani je odlazila na Kupu i Mrežnicu. Ljubav prema prirodi davnih godina prenijeli su joj roditelji. Svoje odrastanje pamti po ljepoti, bezbrižnosti, selu Caginec u kojemu joj danas žive mama i tata, a nekad je tamo bila vikendica. Jasna je u Cagincu bila svaki vikend i cijelo ljeto.

Nije požalila što je umjesto veterine odabrala kulturu

– Tjedan ili dva otišli bismo na more, ali većinu ljeta provodila sam u šumi, na biciklu, često bila okružena kravama, s prijateljima jurila po livadama. To je predivan dio mog života – kaže.

Djetinjstvo pamti i po tome što je vrlo rano ušla u svoj posao. Od malih nogu život joj je, kaže, protkan tom glumačkom niti koju i danas čvrsto drži i jako voli. Ipak, misli da je možda barem malo trebala zaviriti u veterinu i psihologiju.

– Ali još uvijek sam sigurna da sam na pravom mjestu, tu sam sretna. Žao mi je da nisam imala duži dan, da nisam stizala još malo, još nešto. Srednju veterinarsku čak sam i upisala. Istina, razmišljala sam - kultura ili veterina i odabrala ovaj život danas. Ali još ima vremena, tek su mi 43, tko zna kamo me putovi odnesu - govori.

Kći Mara je sportašica, a išla bi joj i forenzika

Sin Mate ima svoj bend, piše pjesme i dobro se osjeća na pozornici. Kao manji je snimao s Tončijem Vrdoljakom “Dugu mračnu noć”, serijal o Titu, pa i neke reklame. Kći Mara je sportašica, bavi se skokovima u vodu, uporna je, uspješna i ima inspektorskih sposobnosti.

– Mislim da bi mogla biti forenzičarka ili psiholog. Sasvim drugačija od sina – kaže Jasna.

Zarazila je kolege svojom vedrinom i ljubavi prema životinjama

Glumica je rado igrala u Histrionu, a 2008. godine za ulogu Story u predstavi “Ljubavni jadi histrionski iliti Cardenio” proglašena je i Najhistrionkom. Najhistriona za najbolju mušku ulogu tada je dobio Ronald Žlabur za ulogu Štefa, stolara u istoj predstavi. Jasna i Ronald često zajedno igraju na daskama Komedije, a kolegu je zarazila svojom vedrinom i ljubavi prema životinjama. Možda će jednom i obići Jasnina konja Plutu, koji već četiri godine živi na farmi Okuje pokraj Zagreba. Jasna ga svakodnevno posjećuje i timari. Iako je konj utreniran za utrku, glumicu to uopće ne zanima.