Pervan neće tražiti novac iz EU fondova: Kreacija se ne kupuje

Sa svojom ekipom iz “Pervanova Dnevnika” i Željko Pervan proslavio je ulazak Hrvatske u EU.

- Izašli smo povodom prijema, nas nekoliko obitelji, u jedno poznato izletište u blizini Zagreba. Uzeli smo meni s reprize Nove godine i plesali dvokorak do kasnih jutarnjih sati. Ostalo je dosta hrane, koju nam je konobarica spremila za doma, a kolače smo ionako mi donijeli - govori u svom šaljivom tonu te odmah, ozbiljniji, dodaje:

- Unutra smo, to smo i čekali. Odvojili smo se iz konteksta Balkana, ali svaki pomalo pošten čovjek osjeća se kao izdajica. Jer je napustio stara prijateljstva, stare rodbinske veze. Ušli smo u elitno društvo, a nismo mislili na one koji su ostali, koji će još godinama kucati na ta elitna vrata. Najbolje bi bilo da smo svi zajedno ušli - govori Pervan, koji se ni ovaj put nije pojavio ni na jednoj jet-set proslavi iako je dobio nekoliko pozivnica.

'Nisam jet-set, nikad ne znam što je 'in', a što 'out'

- Zovu me na te evente, dobivam lijepo dizajnirane pozivnice, no nažalost uvijek se nešto ispriječi između mene i eventa. Nisam nikad pripadao jet-setu. Gdje god dođem, unizim događanje, njegovu svrhu, nikad ne znam što je ‘in’, a što ‘out’ pa je bolje da se ne pojavljujem - kaže.

'Čovjek lako pomisli da smo isti kao i Njemačka'

Iz njegova kuta EU je udruženje pametnih, mislećih, nacionalno osviještenih zemalja koje u interesu jakih ekonomija male pridružuju sebi. Obećaju im fondove, jednako pravo glasa, pa čovjek pomisli da smo isti kao i Njemačka. I to ljudima, govori, imponira. No ispod površine, smatra, krije se kapital koji ne bi trebao svakih 100 kilometara nailaziti na druge zakone. To smeta. Kad krene iz Münchena, mora, doći do Grčke bez izmjena zakona. Mora se kapitalu olakšati put.

- Ne mogu oni svaki čas plaćati nekim urođenicima, lakše je pripojiti male zemlje bogate resursima i narodićima dati osjećaj važnosti. Sad imamo isto pravo glasa kao i Nijemci. Ili Englezi. Pa smo, kao, isto važni. Izašli smo iz nečeg ponižavajućeg u nešto obećavajuće, a zapravo se nismo maknuli nikamo. Samo drugi dolaze. To bih i ja napravio da sam na mjestu Francuza ili Nijemca, to je uspjeh svih pametnih osvajača. Porobiš nekoga, a on ti još bude zahvalan - govori Pervan.

Želi uvjeriti Hrvate da je Europa kroatocentrična

Novac iz EU fondova Pervan za svoj “Dnevnik” neće tražiti jer, smatra, kreacija se ne može kupiti. Mogao bi se tek oboružati novim mikrofonima, ali i stari su mu dobri. Privlači ga uvjeriti Hrvate da je Europa kroatocentrična, da se sve vrti oko nas. Tako valja proizvoditi vijesti i dići duh naroda.

- Zato sam se latio tog mesijanskog poziva. Mladen Horvat i ja proizvodimo vijesti koje daju globalni značaj našem čovjeku. Potaknut velikim brojem klikova iz regije na internetu, sada pregovaramo i sa susjedima o preuzimanju tih vijesti. Najvažnije su hrvatsko-srpske vijesti jer su ključne za stabilnost regije. Mladen je Živojin Mirić, a ja Želimir Kučina. Gradit ćemo te pokidane veze na fini način, zajednički gledati u svijet oko nas i čitati vijesti za koje mi odlučimo i mislimo da su važne - govori.

Njegovoj supruzi Dariji i kćerima Pavli, Ines, Miji i Doriji sviđa se sve što je do sada radio. Ne komentiraju tatine emisije jer, dodaje Pervan, imaju svoje živote, studiraju, uče, stažiraju... Ipak, ni jedna neće njegovim stopama.

- Kod jedne kćerke sam primijetio sluh, glas. Međutim, nisam je uspio nagovoriti da razvija taj talent. Pokušao sam, ali ne mogu joj stalno biti iza leđa i kljucati. Neću to. Druga, kad je imala pet godina, rekla je: ‘Kada ti ugineš, ja ću raditi tvoj posao’. Poslije sam je godinama zezao zbog toga. Ja? Da uginem?! Probao sam, dakle, usmjeravati djecu, ali nije upalilo. Same su isplutale u svoje vode - govori.

Iako njegov humor obožavaju i izvan granica Hrvatske, Pervan se ne smatra veseljakom. Skoro da se i uvrijedi na to.

Često ga se vidi sa štapom za pecanje, ali rijetko nešto upeca

- Biti veseljak znači biti bez mozga. A ja se raplačem na vijest da je izumro crni afrički nosorog. Baš mi suze krenu, i od bijesa i tuge. Čovjek mora imati receptore za dobro i loše. Ne može biti ‘samo’ veseljak, onda si ili lud ili pijan. Tko može baš uvijek biti veseo ili tužan? - objašnjava.

Voli biti okružen ljudima koji odrede granicu između samopoštovanja i egoizma. Voli i one koji ga razgovorima nadahnjuju, navode na razmišljanje.

- Svatko od nas mora imati neko čovjekoljublje, biti bez zloće i zadnjih primisli. Volim biti među ljudima koji se ne grade na drugima nego iz svog osobnog materijala. Kad ne trgaju tuđe meso i lijepe ga na sebe. Najvažnije je kod ljudi odsjeći klicu bolesne ambicije bez pokrića. Najviše pate polutalentirani i ambiciozni s potencijalom nula. Njih nitko ne može izliječiti - priča.

Ne zamjera ljudima percepciju komičara u javnosti. Tim više što redovito puni svaki prostor. No na stepenicama do uspjeha često se ispriječe ljudi koji odlučuju o kvaliteti humora. Oni čiji je doseg humora kad na glavi imate šeširić s propelerom ili kad se muškarac odijeva u ženu.

- A Pytoni su bili u buksi pet godina jer se mislilo da ne valjaju. E, to su gube koje odlučuju i koje me plaše jer, em me ne razumiju, em me se boje, em me ne trpe. Otprilike kao kad dečki od 1,50 m igraju košarku, a dođe im jedan od dva metra i pita može li i on igrati. Ne može, naravno - govori Pervan.

Često su ga ljudi stavljali u ladice, govorili mu da je neozbiljan. Unatoč tomu, ne bude oštar s ljudima, posebice kad osjeti da u njima nema zloće. Odgovori tek: “Definirajte mi neozbiljnost pa možemo o tome, a i o meni”.

- Valjda misle da bih tako neozbiljan trebao biti u rangu najnižih, kasta nedodirljivih u Indiji. Često ‘ozbiljni’ nemaju mašte, nemaju što reći izvan naizust naučenih fakata, ali im odijelo i kravata onemogućuju da ih percipiraju kao ozbiljne, pametne ljude. Često se iza šutećeg ozbiljnog lica krije slabašan mozgić uplašen od javnog valoriziranja izrečenog - kaže.

Ne vidi se kako negdje sjedi u miru ili šeta obalom i liže sladoled. Odmor mu je raditi nešto drugačije, rjeđe, ali nikako ništa ne raditi. Voli pecati, pa ga se po Istri može vidjeti s ribičkim štapom. Iako, priznaje, rijetko kad nešto ulovi. Kad nađe slobodnog vremena, rado gleda dokumentarce, filmove u boji, crno-bijelog Kurosawu...

- Imam listu filmova koje obožavam i koje uvijek mogu gledati.Prva tri filma s moje top liste su: ‘La vita è bella’ Roberta Benignija, Formanov ‘Amadeus' i ‘Gospoda Glembajevi’ Tončija Vrdoljaka.

'Kako Hamlet može biti pozitivac kad je pobio deset ljudi?

Opsjednut je i Hamletom, doživljavaju ga kao svetu kravu pa mu je dirnuti u njega baš pravi izazov. Sprema, otkriva, uprizoriti svoje viđenje Shakespeareova tragičara.

- Nisu ni Rosencrantz, ni Guildenstem, ni stric glavni negativci nego baš Hamlet. Stric je, jadan, ubio samo brata, i to nježno. Ulio mu je otrov, a ovaj umro u snu. I onda dođe poštenjačina Hamlet, upropasti svadbu, ubije atmosferu. Pa mu se duh oca obrati, a on i dalje sumnja. Potom se Ofelija ubije zbog njega, a Hamlet još, kao slučajno, ubije Polonija. Pa majka umjesto njega popije otrov. Pa ubije Laerta, strica, pobije deset ljudi, a kao pozitivac je. Kako je, kada čovjek sudi, dobrota relativan pojam - zaključuje.